уторак, 3. април 2012.


WILLIAM SHAKESPEARE: ROMEO I JULIJA

Tema:

Sjajna, čudesna, neiscrpna, duboka i veličanstvena ljubav dvoje mladih ljudi koja kao da kroz cijelu priču strmoglavo ide ka propasti i zloj kobi.

To je ljubav koja probija hladne zidine dvaju svjetova, ljubav koja

istovremeno spaja i razdvaja.


Ideja:

Ljubav je temelj na kojem se gradi život, ali nažalost i polaže kao žrtva

besmislenim ljudskim slabostima. U romanu o Romeu i Juliji ovo je na prvi

pogled tragedija koja se nepotrebno desi. To je konac ogromne i bogate

ljubavi i početak najveće tragedije koja može zadesiti roditelje. Ona je

sama po sebi besmislena, ali je na neki način bila nužna da se nadvladaju

ljudske slabosti. Ne kaže se uzaludno da ljubav pobjeđuje mržnju.


Kratki sadržaj:

Uvod

Već u uvodu možemo shvatiti kako su dvije ugledne obitelji, Montecchi i

Capuleti, u svađi. Tako na glavnom veronskom trgu izbija svađa koja

završava upozorenjem kneza Escala. Naslućujemo da je Romeo zaljubljen

u Rosalinu, djevojku iz roda Capuletija.


Početak

Glava obitelji Capuleti organizira zabavu, a Romeova ljubav prema

Rosalini navede ga da dođe na zabavu.


Zaplet

Na zabavi Romeo susreće Juliju. Između njih se rodi ljubav, čista i iskrena,

bez ograničenja koje nameće mržnja između njihovih obitelji. Romeo tek

tada shvaća pravi smisao života. Romeo i Julija se tajno vjenčaju.


Vrhunac

U jednoj svađi, Tibaldo, Capuletijev sinovac, ubija Mercuzia, Romeovog

prijatelja. Želeći osvetiti smrt svog dobrog prijatelja Romeo ubija Tibalda.

Zatim mora pobjeći jer uskoro dolazi knez. Preneražen prizorom,

knez osuđuje Romea na progonstvo u Mantovu, ali njegovi osjećaji prema

Juliji priječe ga u tome i on se skriva kod franjevca Lorenza.


Rasplet

Otac i majka žele Juliju udati za Parisa, uglednog, mladog i bogatog

plemića. Zbog vječne ljubavi na koju se zavjetovala udajom za Romea,

ona radije izabere smrt nego udaju za Parisa. Fratar Lorenzo, želeći

spriječiti tragediju, daje Juliji napitak koji bi je trebao uspavati,

a šalje poruku Romeu da je ona zapravo živa. Nažalost, glasnik ne

dospijeva na vrijeme reći Romeu istinu. On odlazi u grobnicu Capuletija i

misleći da mu život bez Julije više nema smisla, ispije otrov i umire.

Neposredno nakon toga Julija se budi i vidjevši da joj se muž ubio,

zbog tuge uzima bodež i oduzima sebi život.


Kraj

Nakon tragedije u grobnicu dolaze ostali članovi obiju obitelji.

Nad mrtvim tijelima njihove djece oni se mire jer shvaćaju da je uzrok

tome nerazumna mržnja koja je nametnula granice istinskoj i čistoj ljubavi

i time donijela svima golemu nesreću.


Sociološka i psihološka karakterizacija glavnih likova:

Romeo

Mladić iz ugledne i bogate veronske obitelji Montecchi. On je na neki način

žrtva sukoba dviju veronskih obitelji, jer su i Rosalina i Julija iz obitelji

Capuleti. Nerazumnu mržnju pobjeđuje njegova beskrajna ljubav i

odanost Juliji.


“Zublja sama

Nek od nje uči sjati. Djeva ta

Na crnom plaštu mrkle noći sja

Ko alem kam na uhu crne žene

– I nije vrijedan svijet krasote njene.

Uz druge djeve kao snježna, čista

Golubica u jatu vrana blista.

Kad ples se svrši, ja ću je potražit

I uz nju blagu divlju ćud ću razblažit.

Sad vidim da je to mi prva ljubav

Jer ne vidjeh još cvijetak tako ubav.” Citat (str. 74.)


Romeo shvaća da je sreo sudbinu te je spreman učiniti sve.

Za Romea, osim što je smrtno zaljubljen u Juliju, ne možemo a ne reći

da je poduzetan i hrabar mladić. Pun je vedrine i mladenačkog zanosa.

Nikad mu ne ponestaje motiva sve dok postoji veza s Julijom. Bez Julije

život mu je poput pustinje pa zbog toga nepromišljeno oduzme sebi život i

izaziva veliku tragediju.












“Dvije ponajljepše zvijezde na nebu

U nekom poslu sad odilaze

I mole oči njene neka sjaju

Na njinoj stazi dok se ne vrate.

Ej, da su njene oči tamo gore,

A zvijezde tu u glavi njezinoj,

Od sjaja njenih obraza bi zvijezde

Potamnjele ko svijeća od sunca,

A njezine bi oči na nebu

Obasjale sav svemir takvim sjajem

Te ptice bi ko obdan zapjevale.” Citat: (str. 83.)


Julija

Potječe iz ugledne obitelji Capuleti, a susret s Romeom označit će

njen život. Shvaća kako se zaljubila u neprijatelja, no ljubav je za nju

odviše sveta da bi joj bilo što mogla biti zapreka.


“Iz ljute mržnje niče ljubav medna!

Ah, prekasno te ja upoznah bijedna

I nemila je srca mog sudbina

Da mora ljubit mrskog dušmanina!” Citat: (str. 78.)


Spremna je odreći se svega, pa čak i roditelja i svog imena da ostane s

Romeom.


“Romeo, o Romeo! Zašto si

Romeo? O zataji oca svog,

Odbaci ime to – il ako ne ćeš,

Prisegni da me ljubiš, pa ću ja

Poreći da se zovem Capuleti.

ROMEO (za se). Da slušam još il da odgovorim?

JULIJA. Tek tvoje ime moj je dušmanin

Jer ti si ti i bez tog imena.

“Montecchi” nije niti ruka niti noga

Niti lice niti trup ni drugo ništa

Što pripada muškarcu. Drugo ime

Na sebe uzmi – ime nije ništa!

Što nazivljemo ružom, slatko bi

Mirisalo i s drugim imenom.

Baš tako bi Romeo, da i nije

Romeo, svu milinu svoju divnu

Sačuvao i bez tog imena.

Romeo moj, odbaci svoje ime

Jer ono nije dio bića tvog,

I mjesto njega uzmi mene svu!” Citat: (str. 84.)




Metaforičnost:

Metaforičnost u ovom romanu uočava se u monolozima glavnih likova,

a izražena je u prvim razgovorima između Romea i Julije.


“ROMEO. Tko nije nikad osjetio rana

I brazgotini taj se podsmijeva

– Al tiho! Kakva svjetlost prodire

Kroz onaj prozor tamo? To je istok,

A Julija je sunce. – Sunašce,

Izađi sada i udavi mjesec,

Što zavidan je, smućen već i blijed

Od bijesa što si ljepše ti od njega,

A služiš njemu. Zato nemoj njemu

Da služiš više kad je zavidan.

Livreja mu je vestalska zelena

I bijela, kakvu tek budale nose

– Odbaci je –“ Citat: (str. 82)


”A bujna glazba tvog jezika

Nek objavi svu sreću naših duša

Što daje nam je ovaj susret mili.” Citat: (str. 108.)


Najzanimljivije u romanu:

Najzanimljiviji dijelovi u romanu su prvi susret između Romea i Julije,

te borba u kojoj Tibaldo i Mercuzio pogibaju.


Susret Romea i Julije zanimljiv je jer označava bit ovog romana, ljubav.

Njihova je ljubav kao svjetlo u beskraju mraka i mržnje, izuzetna,

savršena i jedinstvena. Ona je više od obične ljubavi, više od smrti i od

samog života, zato je ovaj dio značajan.


Borba između Tibalda i Mercuzija također je jedan zanimljivi dio.

U njemu poginu nevini mladi ljudi i taj dio označava početak ove čitave

tragedije i sudbonosnih događaja. Treba spomenuti da je zapravo uzrok

tragedije prije svega mržnja između dviju obitelji, ali istovremeno razlog

je i ljubav, gotovo nerazumna, snažna, plamteća ljubav koja se, prema

priči, dogodi u svega nekoliko dana. Možda bi u nekim drugačijim

okolnostima tijek ovih događaja krenuo prema sretnijem kraju.


“LORENZO. E, takva divlja naslada imade

I divlji kraj – u slavlju svome gine,

Baš ko barut, kad se s vatrom združi,

U isti tren se s njom i raspline.

I najslađi se med nam gadit stane

Kad okus mu je najugodniji

Jer jedući uništavamo tek

– Pa zato budi umjeren u milju,

Jer naglost ko i tromost kasni k cilju –.“ Citat: (str. 107)

Dojam o djelu:

Kad sam dobio knjigu, mislio sam da je to priča o kojoj se već sve zna.

Zatim sam je počeo čitati i tako, stranicu po stranicu, shvatio sam da je

ona i sada posebna, tim više što u vremenu u kojem živimo previše

mržnje ima u svijetu oko nas. Ono što tu knjigu čini posebnom je da od

početka naslućujemo nesretan kraj i ta se slutnja osjeća i u najsretnijim

trenucima u priči. U tome je sva ironija ovog djela. Ova će priča uvijek

ponovno oživljavati u svim generacijama koje osjećaju ljubav.

Ona će uvijek buditi mladost i uzbuđenje u čovjekovom srcu.


“Da li je tragedija Romeo i Julija doista istinit događaj ili nije, neće se

valjda nikad pouzdano utvrditi, ali tradicija o tome živi još i danas te se u

Veroni na jednom vrlo romantičnom mjestu strancima pokazuje neki stari

sarkofag, za koji tvrde da je bio lijes Julije Capuletijeve. Ako Romeo i

Julija možda i nisu živjeli u Veroni, živjet će vječno u ovoj tragediji.”

Prijateljstvo

Prijatelji? Ko su zapravo prijatelji? Postoji bezbroj odgovo na ovo naizgled jednostavno pitanje.Jedni tvrde da pravi prijatelji zapravo ne postoje i da ce vam svako kad-tad zabiti noz u ledja,a drugi opet veruju da postoji pravo prijateljstvo i ljudi koji su spremni da vam pomognu i u dobru i u zlu.
Nije lako sagledati ko ti je pravi prijatelj,a ko nije u gomili ljudi,sa kojima se svakodnevno druzish. mozesh imati bezbroj drugova i dugarica,ali retki su oni pravi prijatelji koji su sa tobom kad places i kad se smijes. pravi prijatelj te uvjek shvata u bilo kojoj situaciji da se nalazis,u bilo kojem trenutku uvek je uz tebe i hrabri te,podrzava te.Kad svi kazu protiv tebe lose, tvoj pravi prijatelj nikad nista nece lose reci o tebi,naprotiv -samo dobro.to je prijatelj koji te shvata u svemu i u dobru i u zlu.
Prijateljstvo je vredno velikih odricanja i žrtvi. U njemu ne treba samo uzimati već i davati i to u najvećoj mogučoj meri. treba ga odrzavati,negovati , nedati mu da se raspadne.Mada se pravo prijateljstvo nece raspasti tako lako. Verujem da postoje pravi prijatelji koji su spremni da za vas uchine sve,bash sve,koji vam daju snagu i podrshku.
Mnogi ljudi ulaze u vash zivot i izlaze iz njega brzinom svetlosti,neki ostave trag u vashim srcima,a neke zaboravite.Ljude koji su vam prijatelji ne mozete tako lako zaboraviti,oni su tu sa vama chak i kad nisu tu,kad nisu fizichkiprisutni,oni su tu da vas podrze.Ljudi sa kojima niste u nikakvom srodstvu,a opet se osecate kao da jeste. Teshko je naci pravog prijatelja koji je uvek uz vas,chak i kada bi zeleo da bude negde drugde,onog koji vas pita kako ste i saceka vash odgovor,koji zna sve o vama,a i dalje vas voli...e,to je pravi prijatelj.kad pomislim samo koliko bi nam bilo dosadno bez prijatelja oko nas.I zato se potpuno slazem sa nekim starim mudracem koji je reko da je samo onaj chovek koji ima prijatelje,zapravo bogat chovek.

Takodje Verujem da postoje i neki okrutni ljudi koji ce zeleti da vas iskoriste i koji ce se praviti da su vam prijatelji samo da bi neshto dobili od vas.oni koji gaze preko vas kao preko praznog papira bacenog na zemlju.SVESNO!a nisu ni procitali sta je na papiru napisano...“pazi!osetljivo!“.to nije prijateljstvo.

Zadovoljna sam zato sto imam nekoliko pravih prijatelja na koje mogu uvek da se oslonim i u dobru i u zlu i koji moj zivot cine lepsim i zanimljivijim, jer bez njih zaista nista ne bi bilo isto.

Sloboda

U zivotu ima perioda kada mislimo da je on bezvredan.
Potonemo u sebe, odbacimo one "stvari" koji bi nam pomogle da upravo shvatimo da nista nije bezvredno, i mislimo da cemo time pomoci sebi da shvatimo svrhu naseg postojanja…
-Sustina zivota je upravo biti slobodan. Sitnice cine zivot, kakav god on bio. Male stvari daju nasem zivotu sarenoliku notu! Potreban je jedan osmeh koji bi nam ulepsao dan. Cak je dovoljna i jedna rec.
Zivim za one koji imaju svoje misljenje, stavove, svoj stil, zivot, svoju slobodu.
Za one koji se ne plase da vole; koji se ne stide svojih reci ma koliko lose bile; za one hrabre koji u bilo kom trenutku izraze osecanja; one koji maximalno iskoriscavaju svoj zivot!
Zato nekako ne volim da objasnjavam ni zivot, ni reci, ni ljubav.
Ni kraj. Ni pocetak.
Pa ko ume da razume, razumeo je.
Pogled, lep dan, utesna rec, boja cveca, osmeh, dodir.
Ono sto je neprolazno u onom sto je prolazno.
Snovi koji sami sebe ustinu za ruku, a ne probude se.
Sve je to deo slobode.
Shvatam, ceo zivot je mix dogadjaja.
I sve veliko je u stvari satkano od malog.
I okean je od gutljaja, ako tako gledas.
Zivot od uzdaha i izdaha.
Na vrhu ima mesta uvek ako se krene sa dna.
Ti skupi sebe i hrabrost, pa kreni!
Svet je lep kada sanjamo.
-Covek bez slobode je po meni dusa u lancima, ona je najvedrije nebo i najbistrija voda.
Zato zivi svaki dan kao da ti je poslednji, jer ce jedan zaista to i biti. Ne plasi se da zagrizes vise nego sto mozes progutati.
Rizikuj. Ne oklevaj. Samo napred. Na kraju krajeva, pa zar to i nije sustina zivota?!
To je sloboda!

Snovi i stvarnost...

Snovi i stvarnost... Različiti pojmovi, isprepletani i lako stavljeni u centar jedne neraskidive opne... Oni su deo našeg života.
Nekada ni sama nisam sigurna sta je san, a sta su moja razmisljanja...stvarnost.
Nekada sam sigurna da me u snu ocekuje neki novi, drugi, bolji svet. Svet stvoren samo za mene. Svet u kome je svako novo jutro lepo i u kome ne postoji ono sto nije moguce.
Nekada se osećam usamljeno, tužno, nemoćno, daleko, prazno… Tada zelim da pobegnem, da nestanem. Zelim da nestane sve zlo, zelim da sam vetar, da letim, da budem slobodna, da dišem punim plućima, da idem kuda hoću…
Tada sanjam.
Sanjam da letim daleko, do zenice Sunca i tada vidim sve. Razmisljam o nebu, Suncu, pčeli, oblaku, ljubavi, smehu,o velikom, o malom, razmisljam… i nema kraja.
Onda, shvatim da sam ovde, da ne mogu da pobegnem iz svoje koze... Mogu, ali samo na tren. U san.
Onda, gledam u nebo, gledam u zvezde, gledam u Mesec…


Ovaj trenutak je stvarnost, zar ne…?! Trezveno gledam ispred sebe, cvrsto resena da i budna sanjam. Sve one iste, lepe stvari.
Evo, sutra cekam zoru. Cekam novo rađanje Sunca kao da je prvi put. Ja cu ga docekati sa osmehom na licu. Dopusticu mu da me obasja svim svojim sjajem... Sutra, moj zivot kao da ponovo pocinje. Ja sam srecan covek.

Kad ljubav pobedi mrznju

Najplemenitije I najdragocenije osecanje podareno coveku je ljubav. Nikakvo zlo se ne moze izroditi iz iskreno negovane I ciste ljubavi. Ta emocija pleni, stvara I uzdize nas do visina, a kako bi drugacije leteli da nije krila ljubavi. Ali cak I ova lepa emocija ima svoju suprotnost zvanu mrznja. Surova podela.
Iako se istinski trudim nisam u mogucnosti da shvatim sta znaci mrzeti, Kazu da je granica izmedju ljubavi I mrznje tanka, I da se u odredjenom momentu lako prelazi. Ja ne delim to misljenje, ako nekako volis na pravi nacin, kako ga nakada mozes mrzeti? Nikakvi postupci, izgovori I razlozi ne mogu opravdati onoga koji mrzi. Mi samo zaboravljamo na sve lepe trenutnke koje smo proziveli zahvaljujuci toj istoj ljubavi zbog koje smo spremni da mrzimo. Covek sve nosi u sebi I sa sobom. Zasto uzimati otrov I gorcinu, a toliko je slatkihh nektara svuda oko nas? Svi smo zedni I zeljni ljubavi. Treba samo naci izvor, rosu u travi, kapljicu na listu.
Sve sto je dobro na ovom svetu dolazi od ljubavi, ona je pokretac, ona je vodja, ona uvek zna pravi put. Mrznja sputava, manipulise, unistava, gura nas na dno. Siromasi nas duh, osakacuje ga, obezvredjuje nas kao lisnosti.
Snaga ljubavi razgradjuje kamena srca, rusi granice. Najlepsi stihovi , romani, pesme, najke napisane su na temu ljubavi. Nijedno delo nije zasnovano na temeljima mrznje I zla. Ako volimo mozemo da stvaramo, da napredujemo, da prevazilazimo, da se borimo I pobedjujemo. Mrznja je oskudna, suvisna I nepotrebna emocija u nasim vrednim I velikim zivotima. Zar cemo svoje postojanje podrediti I usloviti necim za sta smo sigurni da nije vredno?
Mrznja je do te mere negativna da je tesko o njoj I pisati. Mrznja je bolest koju treba leciti ljubavlju, kada je pobedimo onda smo izleceni...

Rastanci su bedemi sa kojih se pružaju neki novi vidici

Rastanci, reč koja svaki put gorko odzvoni u ušima, i na čije izgovaranje se uvek okrenem u pravcu iz kog je potekla. Mene uvek asocira ne jednu izreku koju sam čuo još kad sam bio dete, i koja kaže „Kada odlaziš, ne ruši mostove iza sebe, jer nikad ne znaš koji bi ti mogao zatrebati“. Svi smo vrlo često iskusili tačnost ove tvrdnje, samo je je pitanje da li su ti mostovi već pali, i da li je bilo kasno.
Dugo sam razmišljao da li da se u potpunosti otvorim, i s shvatio da neke rane ipak moraju da zacele, i da neke stvari ne mogu večno da se čuvaju zatvorene duboko u sebi. Ovo što je ovde napisano nisam rekao nikad do sada, i zaista osećam kao da mi ogroman teret pada sa srca. Zvala se Kristina. Moja neprežaljena ljubav, slika njena koja mi je u mislima svakog dana, i koju ću tu čuvati dok sam živi. Bili smo zajedno više od dve godine, i mislio sam da će to trajati večno. Za nju sam bio spreman na sve, ili sam bar tako mislio. Imao sa utisak da je ona razlog mog postojanja na ovoj planeti, i da moj život ima smisla samo ako je ona pored mene. Međutim dogodilo se nešto o čemu nisam sme ni da razmišljam pre toga. Nešto je puklo između nas, kao da smo se odaljili jedno od drugog, kao da je između nas iznikao kineski sud koji je bilo nemoguće preći. Razloge do današnjeg dana nisam shvatio, ili nisam želeo da ih prihvatim, nisam siguran. Pogledali smo jedno drugo u oči, dugo stajali nepomično, i na kraju poželili jedno drugom sreću. Tog dana mi se svet srušio. Kao da sam sve vreme hodao po ledu i da je taj led konačno pukao. Bio sam u slobodnom padu, i nije bilo niček sto bi moglo da me zaustavi. Pri punoj brzini sam udario u dno. Život za mene više nije imao smisla, mislio sa da je uzaludan. Izgubio sam veru u ljude, i ljubav, nisam mogao da verujem da postoji budućnost i ja treba da idem dalje bez nje. Trebalo mi je bar dve godine da se malo oporavim, da ponovo stanem na noge. Sve dok pre mesec dva nisam video propušteni poziv na ekranu svog telefona, i prepoznao njen broj. Istog trenutka sam zaplakao. Ponovo me je pozvala i rekla da samo želi da me čuje. Posle dve godine smo ponovo stupili u kontakt. Sada ne prođe više od dva dana, a da se ne vidimo bar jednom.
Možda će ovo biti malo istrošena fraza, ali zaista sam zahvalio životu što mi je pružio još jednu šansu, i što sam u bivšoj ljubavi dobio iskrenog prijatelja. Želeo bih samo da se izvinim ako sam u nekim delovima „zvučao“ malo nepoverljivo, ali ovo je ipak bilo više lično nego što sam ikad nekom ispričao.

Stvarnost je surova, iluzije slatke.Opredeljujem se za zivot*

Zivot je za mene uvek predstavljao neobicnu, jezgrovitu i mnogoznacnu zagonetku. U njemu nije uvek crno i belo.Nekada su nasi putevi trnoviti, a nekada sa lakocom zanjemo uspehe. Za neke stvari jednostavno nemampo obrazlozenje a od starih sam cula da to nazivaju 'nafaka'. Ja to objasnjavam da je zivot zacinjen dobrom ili losom srecom...

Zapravo, smatram da od zivota treba uzeti maksimum. Trebamo iskoristiti svaki trenutak, svako sada! Naucimo da cenimo male stvari, da im se radujemo ali i uvek tezimo ka visem. Na neuspehe ne treba gledati kao na poraze, vec kao sansu da nesto naucimo, ispravimo, u buducnosti ne ponovimo! Greske se moraju desiti kad - tad i one se desavaju s' razlogom. Kada coveku lose ide, sklon je da idealizuje stvari, da masta i kreira sopstvene iluzije. To je kao odbrambeni mehanizam coveka, njegov beg od stvarnosti i od stvari koje ga cine nesrecnim i koje ruse njegovo samopouzdanje. Smatram to dobrom psiholoskom terapijom, jer pravi zivotni izazovi tek predstoje, Usponi i padovi u zivotu se smenjuju kao dan i noc, jer svaka strana ima svoju kontra - stranu.Najbolje je kada zivotni balans dovedemo u ravnotezu.
Ljudi se trude da od zivota uzmu najbolje i u sto vecoj kolicini. Ponekad zaborave da je potrebno i sebe davati isto tako nesebicno kako se i nama sam zivot daruje. Za srecu i zadovoljstvo su potrebna odricanja i zrtve. Sto su zrtve vece, to su odluke teze, ali i uspesi sladji.
Zivot delim u 3 neraskidive celine... Proslost - koju treba ostaviti tamo gde je, nikako je ponovno ne prozivljavati, samo se ponekad setiti lepih momenata, osvrnuti na greske, ali ne da bi se kajali vec da bismo ucili... Sadasnjost za koju treba da zivimo, koristimo svaki njen tren, uzivamo jer vreme ne mozemo da vratimo. Od nje zavisi nasa buducnost...

Zivite zivot punim plucima! Posvetite se sebi, ali i drugima. Negujte hrabrost, plemenitost, iskrenost... Radujte se, ali i obradujte! Volite, ali i zasluzite da budete voljeni... Ostavite svoj trag, svoj pecat...jer to je zivot! Ja biram da zivim, a vi?!


Mesto prijatelja u mom zivotu

Pogledaj me druze I reci mi sta vidis u mojim ocvima. Znam, ugledao si sjaj srece u njima, to je zbog toga sto ti u mom srcu zauzimas posebno mesto, ono najvaznije. Ti si uvek bio tu da places kada I ja placem, da se smejes kada se I ja smejem… Jos uvek ti nije jasno zasto si bas ti u mom srcu? Evo, objasnicu ti…
One hladne zimske veceri kada sam ja bila slomljena ti si bio taj koji je dosao I pruzio mi ruku, odveo me na lepsi put, put srece, bas ti prijatelju moj! Kada bih ugledala tamnu stranu zivota, ti si bio taj koji me je naucio kako da svako novo radjanje sunca docekam sa osmehom na licu, bas ti prijatelju moj! Cuvao si svaku moju tajnu kao da je ona nesto najvrednije u tvom zivotu, jer si bas ti znao da je ona nesto najvrednije u mom zivotu.
A da li se secas one veceri kada smo zajedno sedeli kraj reke I smejali se nasim nestaslucima iz detinjstva? A potom smo brojali zvezde I bas svakoj zvezdici dali neko ime, tada smo I ti I ja bili veoma srecni, I nismo zeleli da iko unisti tu srecu, I tada si bio kraj mene bas ti prijatelju moj. Cesto smo zajedno sedeli, pomalo tuzni, jer smo se secali prohujalih dana naseg detinjstva. Secali smo se onih dana kada smo brali komsijine jabuke, a on bi nas grdio I pricao nam kako to nije lepo, secali smo se svih nasih “tajnih mesta” na kojima smo se krili kada smo se igrali zmurke. Eh, prijatelju, nedostaju I meni ti dani, dani naseg detinjstva.
Prolaze godine, druze moj, sada su one nase veceri kada smo se igrali zmurke zamenile veceri kada sedimo u nekom kaficu I razgovaramo o nekim plavim ili mozda bademastim ocima… Ali sve su to dani nase mladosti, I svaki nas dan trebamo ulepsati kako najbolje umemo…
Da li ti je sada malo jasnije zasto bas ti zauzimas ono znacajno mesto u mom srcu? Potrudila sam se da ti sto bolje objasnim, ali I sam znas da reci nisu dovoljne da opisu koliko mi znacis I koliko sam srecna sto imam tebe kraj sebe, bas tebe prijatelju moj! Znaj da cu uvek biti kraj tebe, bio ti tuzan ili srecan, jer to su pravi prijatelji. Nosi u sebi ove stihove I seti me se ma gde bio:

Srecu I tugu podelicu s tobom,
Reci tvoje nosicu sa sobom.
E tada
Ces znati koliko mi znacis
Ako nekada I odes od mene znam da ces da se vratis.

Poslednja ispovest Antigone

Biti Antigona znaci biti hrabra i odlucna licnost. Znala je da se suocava sa smrcu, tamom podzemlja, a nisu je zaustavili ljudski stvoreni zakoni i naredbe. Odlucila je, iako svesna krivice koju ce ispastati, da postuje Bozje odredbe i pustila da je vodi ljubav sestre prema bratu.
Sinoc dok me je magla vodila u praproslost, njena ispovest u tamnoj jami glasila je otprilike ovako: "O gresko moja, zar si greska? Zar ja da prihvatim da mi brata rastrgnu zveri, da mu telo raznesu ptice? O sudbino, zasto si me takva izabrala? Zar bi ti svog brata dala raznosacima semena, da li bi mogla ziveti poslije? O zivote moj kratki, vise svetla ne videla, vise zore ne docekala. Da je Sfinga moje patnje znala, pitanja bi o meni postavljala. Hemone, tebi zena nisam bila; tebi, nerodeno dete, majka nisam bila. Bogovi vas sam moralni zakon postovala, probala sam mrtvo telo pepelom posuti i Vama ga predati, ljudska rec me kazni. A sad primite i mene, novog stanovnika podzemlja." Antigonino stradanje shvatam kao neku svetinju, olicenje neznosti i pozrtvovanosti. Izdigla se iznad svih, jer: "Necu stradati,a plemenita da me ne zadesi smrt." U zivotu treba imati cilj,nastojati ziveti u skladu sa sobom. Divno je osetiti ljubav i treba je uzvratiti, jer kada sebe celog ulozimo i damo, tek tada mozemo biti celi. Citajuci ovo delo i "uvlaceci" se u svaki stih, postala sam bogatija za jedno saznanje. Mislim da sam, ponekad, Antigona. Mozda smo svi mi. Svoju licnost najvise otkrivam u teskim situacijama i tada uvidjam sta sve mogu da ucinim. Kada istinski volim, posvetim se u potpunosti bez rezerve. Bez sumnje da bih mogla biti povredjena i porazena, jer mnogi Kreonti zagorcavaju zivot. Tada saznajem da , inace, nisam ni svesna koliko sam jaka i koliko mogu podneti. I tada nastojim da se uspravim, visoko poletim i prkosno kazem:"Za ljubav, ne za mrznju ja sam rodjena." Dok talasi udaraju, treba ostati nerazrusiv greben, dici se iznad vremena, kao Antigona. Kao mi.

Ahil i Hektor kao nosioci ideje o besmislu rata

Kaže se, sto ljudi – sto ćudi. U svetu u kakvom danas živimo svako ima pravo na svoje mišljenje. Često su ta mišljenja takva da ne mogu biti javno iskazana, jer se protive nekim drugim idejama. Doduše, takvih situacija je sve manje i ljudi imaju sve veću slobodu govora. Nažalost, situacija je bila drugačija u Staroj Grčkoj u vreme rata između Trojanaca i Ahejaca.

U Ilijadi detaljno je prikazan svaki od važnijih likova, pa su zajedno sa tim prikazana i njihova mišljenja. U to doba je bilo normalno da se svi slažu sa npr. kraljevom odlukom, jer su tada isti imali apsolutnu vlast. Naravno, to ne znači da se njihovo mišljenje slagalo sa, u ovom slučaju kraljevim mišljenjem. Čak naprotiv, kao što vidimo u Ilijadi, i sami bogovi morali su da se povinuju “uzvišenijim” mišljenjima. Ali, zadržimo se na ljudskom svetu.

Ahilej, mitski junak, polu-bog, možda čak i malo prkosan? Njemu nije dovoljno to što sam kralj želi da uđe u rat. On smatra da njegovo učešće u ratu nije potrebno i na taj način on iskazuje svoje mišljenje. Zašto on zapravo ne želi da ratuje i zašto misli da je rat besmislen? Krenimo redom da posmatramo Ahilejeve odluke i uzroke tih odluka. Na samom početku Ilijade, Ahil se zalaže za to da se sukob sa bogovima reši mirnim putem. On je spreman da se odrekne Brisejide, jer vidi da je tu sukob apsolutno nepotreban. Tačno je da je njemu na neki način nedostajala Brisejida, ali on nije hteo nasilnim putem da je povrati. Dalje, kada je odlučeno da se Troja napadne, on sa svojim Mirmidoncima ostaje van borbe, zato što posmatra situaciju iz drugog ugla. Na Agamemnona je uticao sam Zevs, tako da on zapravo nije pravilno rasuđivao, ali je Ahilu bilo očigledno da je juriš sa svim snagama srljanje u propast. On ostaje povučen i ne želi da učestvuje, ali se ipak dešava nešto što menja njegovo mišljenje.

Još jedan pokazatelj da ne misle svi isto je sledeća situacija. U šesnaestom pevanju, pesma o Patroklu, Ahilov najbolji prijatelj ga preklinje da ode u borbu i sa sobom povede Mirmidonce. Ahil, i dalje gnevan i istrajan u svojoj odluci, mu to dozvoljava. Ali, ne ide sve kao što je predviđeno. Patrokle gine, a tuga obuhvata Ahila, menjajući njegov način razmišljanja.. Njemu više nije važno to što je prethodno smatrao da je rat besmislen. Sve je to sada mutno, njemu je jedini cilj da osveti svog prijatelja. A koji je bolji način od borbe? To prikazuje jednu lošu Ahilovu karakteristiku. Bio je dovoljan samo jedan događaj da mu promeni ceo svet.

Sa druge strane se nalazi Hektor. Ugledni trojanski junak, sin kralja, srećno oženjen, a ima i potomka, sina Astijanakta. On ni u jednom trenutku nije odbio da se bori. To nije bilo zato što je smatrao da je rat dobar, već zato što je želeo da očuva ono što mu je drago. Po tome je delimično sličan Ahilu. Hektor od samog početka želi da se bori da sačuva svoju domovinu, porodicu, i čast, dok Ahil tek nakon određenih događaja počinje da se bori da bi ispravio nešto što je otišlo u nepovrat. Hektor se, iako mu je rat odvratan, bori, i to zbog nekih viših ciljeva.

Hektor i Ahil, naizgled slični, dosta se razlikuju. Hektor je istrajan i pošten, a Ahil lako menja svoje stavove i ne poštuje bogove. A ipak, oni dele isto mišljenje. Mada, to je sve igra bogova. Ništa od ovoga se verovatno i ne bi desilo da Zevs nije prevario Agamemnona, da ga nije naterao da napadne Troju. Sva mišljenja su takva, i sve se odigralo na taj način zato što su bogovi tako želeli.


DANI NAŠE MLADOSTI SU DANI NASE SREĆE

Sve u životu je prolazno. Mi provodimo nas život u isčekivanju: čekamo da odrastemo, da završimo
škole, da stvorimo svoje porodice, ali šta nam na kraju ostaje? Ostaju nam lepe uspomene na koje sa
osmehom gledamo i koje bismo ponovo rado proživeli. Ostaju nam lepa sećanja na dane nase
mladosti.

Mladost je prelepa. Ona zraci toplinom i radoscu. Mladost je prvo poglavlje velike knjige koja se zove
život. Vreme prolazi, a mi toga nismo ni svesni dok proživljavamo naše bezbrizne dane. Mi
sesusrećemo sa ljubavlju, srećom, tugom... Sve teškoce uspevamo da prevazidjemo uz pomoc
naši hprijatelja i voljenih osoba. Prijateljstvo i ljubav čine temelj mladosti. Nisam ni sanjao koliko ću biti
blizak sa nekim ljudima. Ovde, u ovoj skoli, mi smo sazreli, postali ljudi. Prožziveli smo zajedno i lepe i
ruzne trenutke. Sada na sve to gledam kao na vec daleku prošlost. Tužno je kada cela mladost stane u
samo jedan album za slike. Odlazimo, a medju ovim školskim zidovima ostavljamo deo sebe.
Ostavljamo nase lude dane pune radosti i bezbriznosti. Na njih cu uvek gledati sa osmehom. Vec sada
mislim da smo tada samo bili deca koja nikada nisu htela da odrastu. Mozda cemo se jednog dana
ponovo sresti, ali to necemo biti mi, bice to neki starci koji kao da se nikada nisu poznavali.

Na kraju svega ostaje mi samo nada, nada da cemo se jednog dana ponovo okupiti ipokusati da
ozivimo makar neke od nasih uspomena. Do tada ostaje mi uzivanje i prisecanje na sjajnedane nase
mladosti.

KORACAM U BUDUCNOST, STREPIM I NADAM SE

Vreme neprestano teče. Postajemo zreliji i naš život više nije onako bezbrižan. Susrećemo se sa
novim izazovima i teškoćama. Mi koračamo u budućnost, završava se jedan deo našeg života.
Sigurnim koracima otvaramo novo poglavlje u našim životima.

Odlazimo iz ove šskole, a medju ovim zidovima ostavljamo deo sebe. Ostavljamo uspomene na lepe
školske dane, na sjajne dane naše mladosti. Sa strepnjom iscekujemo novi dan koji ce nam doneti
nova iskušenja i izazove. Više nije tako lako kao što je bilo. Postajemo sve samostalniji, a samim tim i
odgovorniji za svoje postupke. Strepimo za svoju buducnost i nadamo se. Zivimo u veri za bolje sutra,
za lep zivot i ispunjenje svih naših želja. U susretu sa teškoćama sa osmehom se prisecamo ljepih
skolskih dana punih radosti i srece i poželimo da se vratimo, maker na kratko, u one iste školske klupe
u kojima smo proživeli toliko lepih trenutaka. Poželimo da ozivimo maker neke od naših uspomena
kada smo bezbedno uživali u čarolijama mladosti. Umesto toga, sada koračamo u tu nepoznatu
buducnost. Nadamo se da cemo u njoj proživeti iste one lepe trenutke.

Ako je sadašnjost suvoparna i maglovita, a buducnost neprozirna, onda sav sjaj i bogatstvo sveta
pociva u sećanju na proslost. Koracam u buducnost, strepim. Verujem u ispunjenje svihsvojih snova,
zivim u nadi za bolju buducnost.

ŽIVOT JE JEDAN NEDOSANJANI SAN I U TOME SE KRIJE NJEGOVA LEPOTA

Ono što je proslo, vise ne postoji; ono sto će biti, jos nije doslo. Pa šta onda postoji?
Samo ona tačka u kojoj se sastaje prošlo i buduće. Eto u toj tački je sav nas život.’’-
Tolstoj. Život je veličanstvena lepota i treba ga ceniti jer je dragocen, jer je jedan.

Život je večita borba. To ide u proces od rodjenja, preko odrastanja, sazrevanja,
starenja pa do smrti. Kada bi neko znao da da definiciju savršenog zivota, taj bi
verovatnorekao da su to zdravlje, ljubav, sreca, novac i blagostanje. Vi svi znate da
tako nešto retko postoji. Postoji mozda na filmu ili u nekoj lepoj knjizi, ali u životu ne, to
ne postoji. Najveca mana zivota je ta što on nijes avrsen. Kazu da ako zelite da vam
život bude ugodan treba da ga zivite umereno ali to nije pravo uputstvoza dobar život.
Nema tog uputstva koje bi naš život ucinio savrsenim. Možda cesto cujete kako ljudi oko
vas kritikuju zivote drugih ljudi, nazivaju ih besmislenim, ali ko su oni da sude o tome
kakav život mi vodimo. Svako ceni život na svoj način. Svako vrednuje drugačije stvari
u životu. Ljude različite sitnice čine srećnim. Zivot je onakav kakvim ga mi napravimo, mi
ga stvaramo, mi mu dajemo smisao. Mnogi ljudi shvataju zivot kao čekanje na nesto
nikada nece doci dok drugi ljudi zele da iskoriste i lepo prozive svaki njegov trenutak. On
nam donosi lepe i ružne trenutke. Dozivljavamo razočarenja, bivamo povređeni, ali onda
pomislimo na sve lepote koje nas okružzuju, na sve ljude koje volimo, stvari koje nas cine
srećnima i shvatamo da je zivot lep. Licno smatram da treba proziveti svaki trenutak kao
da nam mje poslednji jer će jedan zaista biti. Kažu da nije pametno govoriti: zivecu- jer
ce sutra mozda biti kasno, nego: zivim danas! Zivot treba dobro iskoristiti.

Život jedan nedosanjani san i zato je on tako velicanstven. Postoji mnogo recepata za
dug život, oni nam govore kako da se hranimo, ponasamo kako bi održavali svoje telo
i omogucili sebi dug i lep zivot. Ne verujem nesto posebno u to. Mi sami tvorimo svoju
sudbinu. Naš život će biti dobar ako u svemu pronadjemo radost i lepotu, ako mu damo
smisao i ako nadjemo kompromis izmedju idealnog i mogućeg. Život je vrhunska umetnost
ako je pun sreće i lepote.

KAD COVEK IMA LJUBAV NEMA STRAH

Postoji mnogo stvari koje čoveka čine srećnim, to su ljubav, novac, prijatelji i razne
sitnice. Mi se u životu susrećemo sa raznim problemima, doživljavamo razočarenja,
bivamo povređeni, ali onda pomislimo na sve lepote koje nas okruzuju, na sve ljude koje
volimo, stvari koje nas cine srećnima i shvatamo da je život lep.

Ljudi često bivaju iznevereni, često padaju u tugu i razočarenja. Kada u svom životu
imaju ljubav, ljudi uvek imaju podršku i siguran oslonac. Ljubav donosi mnogo lepih
stvari. Postoje nekoliko tipova ljubavi. Tu su ljubav izmedju muskarca i zene, ljubav
između roditelja i dece, prijateljska ljubav, ljubav prema stvarima koje nas čine
srećnim... Svaki znak pažnje i dokaz ljubavi čine nas srećnim. Biti voljen jedno je od
najvećih bogatstava ovog sveta.


Стварност

Док у врата наше савести удара бол који из часа у час све јаче куца, оно мало
нас што остаје, бори се за љубав, истину и правду. Претварајући прах у злато,
верујемо у добро, ма колико га мало постојало. И када се загледамо у будућност,
осетимо мало дашка ветра који нас у исто време и расхлађује и повређује.
Да, то смо ми. У очима пуним суза, осећамо нежност која нас води ка једном новом
свету, пуном маште и воље и прати наш сјај и води нас у небо.
Људи смо и водимо се за оним што познајемо. Водимо се за срећом која нас чека и
за пламеном који нас пече, али и примамљује.
Заклопимо очи и водимо се за светлуцавом маглом која нам праши очи. О, како је
лепо видети све сјајно и нестварно! Али, да ли је стварност заиста тако сјајна и
бескрајна? Да ли је она заиста тако светлуцава и нежна? И шта ће се десити ако
се та прашина скине са очију?


Glava secera

Vjerovatno najpoznatija Glišićeva pripov i jetka je Glava šećera , koja je postala klasika srpskog pripovjednog štiva. Motiv podvale, karakterističan za ovog pisca, i ovdje je prisutan. On raskrinkava pritvornu i podvalama sklonu vlast u tadašnjoj Srbiji na primjeru kapetana koji sa jednom "glavom" šećera zarađuje ogromno bogatstvo. Naime, obilazeći sva mjesta kapetanije, on je angažovao svog pomoćnika da ljudima prodaje glavu šećera, tobož e da bi im on učinio uslugu, i da bi se oni poklanjajući kapetanu glavu šećera njemu dodvorili. Poslije su prestali i da putuju, pa kako bi koji čovjek dolazio u kancelariju, kapetan bi mu odbijao pomoć dok ne bi donio glavu šećera koju m u je prodavao pomoćnik. I to sve jednu istu glavu. – Ama zar to nisu ljudi potoazili šta radite? – Nisu, ja!... Namirisali su to oni odmah, ali su ćutali! A i šta bi mu...? Zar ti još ne znaš šta su naši kapetani. Prosto, ako mu nije volja, neće da te čuje dok mu to ne tutneš. Nekad se davalo na očigled, a sad to ide zgodno ispod ruke... Ljudi im znadu ćud, pa šta će – plaćaju. Vide da im bez toga obići ne može. Da se opet žale – kud će šut s rogatim izići na kraj!... I u ovoj priči prisutan je elemenat fantastike, motiv crnog djeteta i ino, što je tako mnogo privlačilo Glišića i bilo mu pečat u pisanoj riječi.



Moje novo drustvo

Dosao je i taj dan,nova skolska godina,novi profesori,nova skola,a sto je najbitnije i novo drustvo. Nije mi bilo sve jedno u ponedeljak 3.septembra kada sam se sa sveskom i olovkom u ruci uputio ka svojoj novoj skoli. Iz prica sam saznao da je skola manje vise dobra,profesori korektni,ali ono sto nisam znao je novo drustvo. Hodao sam polako ka zgradi skole,u prvi mah nisam osetio kada je moje srce pocelo brze da pumpa krv,ali u usima sam cuo ravnomerne odjeke lupanja. Osetio sam na ramenu neciju ruku.Trebao mi je samo trenutak da se vratim u sadasnjost i da shvatim da ispred mene stoji jedan moj stari poznanik iz osnovne skole. Nismo se bas nesto puno druzili,nase drugarstvo je bilo samo uzajamno pozdravljanje na hodniku kada se sretnemo. Nismo se bas nesto dobro podnosili ali sada mi je bilo drago da ga vidim. Bar jednu osobu poznajem. Bilo mi je malo lakse.
Obojica smo usli u ucionicu (pa broj odeljenja npr. prvog osam). Odmah sam zapazio grupicu slatkih i simpaticnih devojaka, ali nasuprot njima stajali su neki tipovi. Pomislio sam da necu moci da se sprijateljim sa njima,da me nece dobro primiti,da se mnogo razlikujemo ali sva ta pitanja i desavanja u glavi prekinuo je jedan od njih.Prisao mi je, pruzio ruku i jasno rekao svoje ime,zove se (e sad lupis neko ime od ortaka),stegao sam njegovu ruku. Secam se kroz maglu da sam rekao svoje ime...Ostala imena nisam uspeo da popamtim. Sve je bilo tako brzo.Suvise brzo za mene u tom trenutku.
Na prvom casu sam sedeo sa (ime nekog ortaka),ali sam ubrzo shvatio da imamo neke zajednicke teme naprimer kao sto su kola,devojke i formula 1. Neverovatno je kako iz cele price nista nije krenulo naopako, nisam imao probleme prvog dana ali ni kasnije. Kada bi mi neko sada rekao da ce sve ispasti dobro kao sto je i ispalo,samo bih se nasmejao i rekao nma sanse.Ali desilo se. Svoj prvi dan,svoj prvi kontakt sa postorijom punom novih,nepoznatih ljudi pamticu po osmehu koji sam imao kada sam se vracao kuci i kasnije kroz pricu o svom prvom danu u novoj skoli i novom drustvu.


Naša mladost na ljubavnom ispitu

I meni se desilo. A sto puta sam rekla sebi da ja nisam takva, da za mene toga nema.
S jedne strane me je izjedalo to što sam izneverila sebe, donekle. A sa druge strane je bilo zadovoljstvo. Ma, nije to ni zadovoljstvo... Plašim se da izgovorim, ali možda i jeste... LJUBAV?

Prišao mi je na hodniku i podigao mi gumicu za kosu koju je predhodno sam skinuo odvezujući mi rep. Osetila sam kosu kako mi pada na ramena i toplinu iza leđa - okrenula se brzo, i BAM! Tople usne na mojim. Ne znam šta osećam. Jedva da ga znam... Oko mene uzdasi čuđenja. Isti uzdasi i u meni...

Tri meseca smo zajedno... A ja tek sada počinjem da uviđam da je ono što osećam toliko jako da me iznutra golica. A osećaj krivice je tu, svakako. On nije osoba za koju bi trebalo da se odlučim, ako se uopšte mogu i odlučiti. Ne snalazim se dobro u tom svetu, sve je za mene novo. Ali privikavam se, iako me nešto kopka. Kao da ne treba to da radim, a radim i ono što ne ne treba da radim i pored potrebe... Protivteža pozitivnim osećanjima je postala sve jača u sledćih mesec dana... Dok nije kulminirala prvim šamarom, raskrvavljenom usnom, suzama pod hladnim tušem... A ja i dalje ne znam kako da se odbranim... I od čega se tačno branim.
A on sedi tačno ispod mog prozora sa jednom, drugom, tećom. Muzika i dalje dole trešti... U istom zagušljivom klubu gde sam gledana sada kao glupa, prodana balavica. TO NIJE ISTINA!

Volim ga, ipak... I više nego što mi razum dozvoljava. Jesam li glupa? Jesam li stvarno glupa?
Ili sam ipak... Mlada? Ko zna zbog čega je sve ovo dobro... Možda čak sama počinjem da shvatam. A možda ću tek shvatiti... Ne znam...


Iz zivota moga grada

Jedan...Jos jedan grad u nizu,lutam sam ulicama strave i uzasa,sve mirise na hladnocu i osecam jezu sa svakim naletom vetra,mrsi mi kosu,ne osecam ruke.Zima budi u meni lose uspomene vezano za sve sto sam nekad proziveo,sneg vise nije isti kao nekada,sve mi se vraca zimskim jutrom.
Nekada sam voleo..Voleo grad u kome zivim,voleo da posmatram nemirne kapi rose koje kovitlaju u vazduhu,voleo cak dreku i viku iz obliznjih parkova,voleo sam svoj grad dok sam voleo nju,srecno zaljubljen mladi covek ne primecujuci da negde ipak gresim..
Ona je bila ta koja mi se ugnezdila u misli poput stranca,doslelila nenadano,sad nas razdvajaju neke bezgranicno dugi prorezi,neki uzaludni pokusaji da je vratim...
San svakog ko bi je upoznao,ko bi ugledao njene biserno plave oci,njenu svilenkasto dugu kosu, i bila je tu pored mene dok sam joj nesebicno poklanjao tople zagrljaje u novembarskim nocim,bila je tu,mada ne zadugo.
Sam,sasvim sam,promenio se osmeh na licu,promenio adresu,ulica slomljenih srca tako sam je nazvao,promenio se u potpunosti,a ostao isti.
Ne razumem zasto sam zavoleo,ne razumem zasto je tesko zaboraviti proslost i ne razumem zasto joj se uvek vracam,prosloscu ocrtavam stvarnost.
Lik u ogledalu kaze-dosta je! Prihvatam,tesko je boriti se protiv sebe,znoj mi je sliva niz celo,izgleda da se trudim,bunim se.Oblacim jaknu i izlazim napolje.Sneg je napadao..


Slike nepoznatih predela

Gomila uzhurbanih,po svemu sudeci ne bash strpljivih ljudi,guralo me je na sve strane,pa je bilo prilichno tesko proci kroz vrata "Oblak ekspresa" (Nisam se setio nicheg boljeg xD) a ne zavrsiti u zavojima. Ali - moju chvrstu odluku da u putu uzhivam i ne dozvolim ni jednom od neroznih tipova da svoju negativnu energiju prenese na mene,niko nije mogao da sprechi. Kada sam konacno usao,uvalio sam se na svoje mesto, i duboko uzdahnuo.Tek izashlo sunce,pozdravilo je nash voz bacajucji svoje zlatno-obojene zrake po shinama. Zachuo se lagani zvuk motora i okretanja tochkova. "Oblak eksprec" punom parom je krenuo ka "Shumskom jezeru" ( .... ).
Svuda po zelenilu koje nas je okruzhivalo,mogli smo videti svezhu jutarnju rosu.... Posmatrao sam divno,cisto plavetnilo iznad nas,divio mu se,i mastao kako smo vecj stigli do jezera. Cak sam mogao i da osetim njegov miris,iako smo tada bili poprilichno daleko.
Posle izvesnog vremena,dosli smo do shumskih predela,koji su me neverovatno zadvili,sto je,pak,bio sam uvod u ono sto je sledilo kasnije..Shuma o kojoj sam toliko sluhao,predeli o kojima se toliko pirchao.. Konacno sam se nalazio u srcu svega toga. Drvecje,livade..... Sve je bilo kao u bajci,naslikano.... Obojeno najzelenijom bojom koju sam ikada video. Radosno cvecje, razbacno svuda oko mene, igralo je na sve strane uz novi hit zvani "Jutarnji vetar".Zapazio sam mladu srnu koja je pila vodu iz oblizhnjeg potoka. Cela ta bajkovita i idilichna spoljashnja atmosfera prenela je svoj mir,spokoj.. svoju harmoniju u moju dushu. Osecjao sam se kao nikada ranije,kao da su sve moje brige tada nestale..
Gole grane i pusti predeli nastupili su iznenada, bez ikakvog uvoda. Taj kontrast nastupio je tako neocekivano da sam poskocio. Bio sam odushevljen i iznenadjen,ali i razocharan jer sam morao da se oprostim od svih onih bajkovitih predela od ranije.
Ponovo sam osetio onaj miris od ranije,samo izgleda da ovaj put to nije bilo samo u mashti. U daljini sam zapazio kako se plava tacka,koju sam nedavno primetio vecj dosta uvecala. Primetio sam da su ona nercozna i mrzovoljna lica ljudi iz moje okoline sada bila ispunjena vedrinom i osmehom. Njihove face bile su,kao i moja,prilepljene uz prozor,posmatrajucji tacka koja je sada bila jako velika. Nas put do "Shumskog jezera",tu se zavrsio.
Satima kasnije,kada je nocj na svom ogromnom,velicanstvenom nebeskom svodu vecj oslikala stotine blistavih,belih figura, i kada je sve oko mene bilo obasjano tom charobnom mesechinom,sedeo sam na steni uz jezero. Divio sam mu se. Bilo je magichnije i divnije nego sto sam ga ikada ranije zamishljao. Talasi su se valjali,stvarajuci po negde belu grivu koja se penjuci rasprshavala,drhtecji su propadali sami u sebe,a novi su ih sahranjivali. Ponovo sam uzdahnuo. Pripremio sam chetkicu i platno,i poceo da slikam tu prirodnu divotu.


Nismo ni deca ni odrasli

Odrasli, odrasli, odrasli….Stalno cujem ovu rec. Svi spominju kako odrasli mogu ovo, mogu ono, smeju da idu tamo, mogu da rade sta zele. Kada sam bila mala stalno su mi govorili, kada odrastes moci ces i ti.
Evo, sada sam odrasla. I sta sad? Sad cu kao moci da radim sve sto pozelim. Varate se! Opet zavisim od roditelja. Opet moram da ih pitam:``Mama, jel mogu da ostanem u gradu do 2h, ima super zurka u tamo nekom kafeu``. Nista se nije promenilo! Kada sam bila mala, I kad napravim neku glupost, oproste mi, zato sto sam mala. A sad? Sad mi nista ne oprastaju. Jos me I okrivljuju za tamo nekle stvarri koje je uradio moj brat. Zelim da budem velika. Da me svi posmatraju , kao eno je ona velika devojka! Kada sam imala sest godina, stalno sam oblacila mamine suknje, koje su meni bile kao haljine, I obuvala mamine cipele sa stiklom. Onda bih stala ispred ogledala I satima pevala I igrala. To me je cinilo srecnom. Osecala sam se kao velika osoba. Sada jesam velika. Hocu da nosim cipele sa stiklom, idem u grad, da se vracam kasno, da budem odgovorna, da se I ja pitam za nesto. Eto to bih volela. Mozda ce to sa godinama doci. Videcu! Pa cu vam za nekoliko godina reci. Mada, kad malo bolje razmislim, meni je lepo ovako. Kazu da je ovo najlepsi period u zivotu. Ja jos ne mogu suditi o tome, jer ne znam kako ce biti posle. Znate li kad sam shvatila da sam velika? Tokom letnjeg raspusta sam skoro svake veceri izlazila u grad. Preko dana sam nosila pantalonice, majcu, vezanu kosu…. A uvece? Suknjica, majcica, sandalice sa stiklom, pustena kosa, sminka, torbica… Da me covek ne prepozna. Totalno druga osoba. I onda se pitam, sta se to desilo sa mnom? Kako sam se tako brzo i iznenada pretvorila od male devojcice u devojku. Cudno je to!
Moze li mi neko sad reci? Sta smo mi sad Jer smo deca, ili smo odrasli? Razmisljala sam skoro o tome, ali nemam odgovora. Mislim da smo negde na prelazu, kao velika deca. Eto, nasla sam odgovor. Sad kad me neko pita sta smo, reci cu da smo mi, velika deca. Jel sam u pravu?


Izumiranje srpskog jezika i cirilice

Za živ jezik je normalno da se razvija primajuci pozajmljenice iz drugih jezika. Veliki deo srpskog jezika je sačinjen od pozajmljenica koje su se toliko odomaćile da teško možemo sastaviti rečenicu, a da u njoj ne bude reči koje su originalno srpske. Teško ćemo naći i odgovarajuće zamenice za neke reči iz stranih jezika koje su se odomaćile u "nepravednoj" formi, a da one ne zvuče nakaradno. Kako drugačije reći hardware? Software? Čak i pokušaju bukvalnog prevoda (hard disk-tvrdi disk) nisu se "primile". Naravno potpuno je drugi problem što se neke reči koriste potpuno neadekvatno i na silu "uvoze" iz stranih jezika... Zašto koristiti by the way umesto usput rečeno, OK umesto dobro i sl.? Pitanje je gde postaviti granicu? Ono što me mnogo više ljuti i brine od pozajmljenica je nepoznavanje- I TO POTPUNO NEPOZNAVANJE- osnovnih pravopisnih i gramatičkoh pravila ljudi koji važe za obrazovane! Koliko puta ljudi ne znaju kada se rečca NE piše odvojeno, a kada spojeno, koliko je puta neko pomešao JER i JEL ili "progutao" poneko slovo... Ostale primere i da ne navodim... A sve je to pravopis koji se uči u nižim razredima osnovne škole... A čudo je da baš oni koji se najviše busaju u grudi svojim srpstvom najmanje poznaju svoj maternji jezik... Još tužnije je to što naše pismo - ćirilica izumire! Za razliku od Rusa, Bugara ili Grka jedino su Srbi prihvatili latinicu kao drugo pismo, a ćirilicu skoro i da ne koriste... Pored toga, danas deca uče strane jezike od kada krenu u obdanište, a još ne znaju ni srpski jezik dobro da govore... danas ljudi u Srbiji jako malo čitaju (ako izostavimo dnevne novine) što dovodi do siromašnog fonda reči pa ljudi ne znaju kako da se izraze...
Zašto nam se sve ovo dešava?! Zato što ne znamo da poshtujemo i negujemo sebe i svoju kulturu, a drugim se divimo... Uostalom, zašto se srpski ili ruski jezik ne bi učili u drugim državama kao strani jezik umesto nemačkog, engleskog ili francuskog?


Romantizam

oznacava nacionalni pokret,knjizevni metod I knjizevno razdoblje,javlja se krajem 18veka.Romatizam kao nacionalni pokret okrenut nacionalnom oslobodjenju,nacionalnoj istoriji I usmenom stvaralastvu kao produktu nacionalnog bica I nacionalnog duha javlja se u kriznim periodima istorije jednog naroda,kada je ugrozen njegov nacionalni indetitet. Romantizam kao knjizevna epoha u mnogim evropskim zemljama poklapa se sa periodom borbe za nacionalno oslobodjenje I nacionalni indetitet.To je doba budjenja nacionalne svesti,stvaranja nacionalnog jezika,otkrivanja bogatstva narodnog stvaralastva. Javlja se kao reakcija na dotad vladajucu misao,poetiku I stvaralacku praksu.Ustaje protiv nekritickog podrzavanja antike,a zalaze se za narodno stvaralastvo kao izvor svezine I uzor na planu tematike,jezika I stila,za potpunu slobodu stvaranja,razmaha maste I oslobodjenje originalne energije.Osudjuje pravila I norme koji okivaju knjizevnost I sputavaju stvaralastvo .Suvom racionalizmu se suprotstavlja osecajnost,osecanja su oslobodjena do te mere da prelaze u strast.Sve ovo “protiv” ima svoju drustvenu osnovu:to je nezadovoljstvo drustvenom stvarnoscu,svetom I zivotom,sukob sa drustvom,nezadovoljstvo sobom I svojim polozajem.Taj sukob I nesklad drustva,te nesavrsenosti,koje diraju u integritet licnosti,izazivaju bezanje od drustva u daleke egzoticne krajeve,u intimni svet zelja I snova. U dozivljaju sveta kod romanticara ima tamnih I svetlih tonova,kao sto u zivotu postoje tamni I svetli trenuci,sumorne slike sveta I pesizma na jednoj strani I strasti,zivota I romanticarskog zanosa na drugoj strani. Romantizam je pre svega lirska knjizevnost u kojoj pesnik izrazava sebe, svoju licnost i svoja osecanja. Ona je u funkciji izrazavanja lirskog subjekta. Izrazavanju pesnikove licnosti podredjen je i pejzaz. Slike prirode prate, odnosno u funkciji su ekspresije osecanja lirskog subjekta. Pored toga romanticarsko stvaralastvo odlikuje muzikalnost stihova, hiperbolizacija osecanja, nemotivisanost zbivanja, fragmentarnost strukture, romanticarska ironija, hibridnost knjizevnih vrsta. Za romantizam je karakteristican zanrovski sinkretizam. Klasicizam insistira na strogo propisanim zanrovskim kanonima i nezamislivo je odstupanje od njih. Romantizam oznacava pobunu protiv takvih stega stvarajući nove oblike i narusavajuci ustaljenu strukturu knjizevnih rodova i zanrova. Romantizam, po prirodi, obradjuje teme koje se mogu smatrati opstim ili vecitim-svet,covek,priroda,prolaznost,vecnost,sloboda,mora l,lepota.. Covek i drustvo se u sredistu interesovanja romanticara. Neki romanticari,nemocni da razrase suprotnosti u drustvu, nalaze utociste u lepoti,dalekim egzoticnim krajevima, u svemu cudesnom.Cesto je zatvaranje u intimni svet kao vid bekstva od stvarnosi i konflikta sa drustvom.Ali,postoje i pisci cija je poezija borbena,dinamicna,slobodoumna... Romanticarski pesnik gaji iluziju da je titan i da moze promeniti svet, ali kad sazna koliko je svet oko njega obican i ne moze da ga prati u njegovoj titanskoj nadmoci, romanticarski pesnik poredi svoju sudbinu sa Prometejevom, a svoju misiju sa prometejskom. :)


KRIVICA I KAZNA U ANI KARENJINOJ

U romanu Ana Karenjina Tolstoj otvara mnoga etička pitanja. Jdno od njih je i odnos supružnika. Neosporan je njegov stav da je neverstvo pristup koji zaslužuje kaynu. Ali ko je taj sudija koji će izvagati krivicu i doneti presudu.
Odgovor nam možda daje moto romana uzet iz ,,Biblije'' iz ,,Poslanice rimljanina'' apostola Pavla ,, Moja je osveta , ja ću je vratiti''. On nas upućuje na zaključak da Tolstoj kaznu za preljubu nije poverio ljudskom sudu , već sudu samog Boga-
Nije , međutim jasno , kako treba da se ispolji taj božanski sud. Jedan njegov oblik mogao bi da bude prevareni muž Karenjin. Saznavši za ženinu vezu , on je odlučio da kaznu uzme u svoje ruketako što će Ani uskratiti razvod i zabraniti joj da dalje viđa Vronjskog. Tu svoju odluku on pred sobom predstavlja kao religijski nadahnut čin: grešnicu ne odbacuje već joj ostavlja mogućnost da se popravi. Ali nedugo zatim iz njegovog razmišljanja saznajemo da su motivi duboko sebični ( njemu je stalo samo do sopstvenog ugleda , nikakve ljubavi prema ženi tu nema ) a i da je svestan da na ženu nema nikakvog moralnog uticaja i da od tog ,,pokušaja popravljenja'' neće biti ništa drugo osim laži. Sve ovo a i želju da Anu kazni Karenjin sam od sebe skriva , govori nam da ovde nije reč ni o kakvoj božanskoj , već o običnoj , pritzemnoj osvetoljubivosti smrtnih ljudi.
I drugi vid osvete , osuda javnog mnjenja i Anino isključenje iz društva nema ničeg božanskog u sebi. Većina žena bila je spremna da se obruši na Anu kad skandal izbije na videlo jer su joj zavidele.
Ostaje mogućnost da se sredstvo izvršenje božanske kazne za neverstvo bude savest glavne junakinje. U jednom trenutku , kada Anu sve više počinju da obuzimaju crne misli , smrt joj izgleda kaojedini izlaz iz nezavidnog položaja u kome se sama našla: ,, I sramota i bruka Aleksandra Aleksandroviča i moja užasna sramota , sve se spasava smrću''. Ali odmah zatimpojavljuje se još jedan motiv. ,,Ona će umreti i on će se kajati'' kaže Ana misleći na Vronjskog. U tim svojim poslednjim danima ona sve više gubi smisao za realnost , uobražava da je Vronjski mrzi jer voli drugu ženu i želi da ga kazni. Jeste smrt izbavljenje od svih muka ali prevagu za taj čin ipak odnosi bolesna želja , da njime povredi svog ljubavnika. Ni ovo ne liči na božansku pravdu.
Zaključak je da se zahtevi hrišćanskog morala previše visoki i služe jedino da ocenimo koliko smo malo sposobni da se po njima upravljamo. Zato iz ovog ugla , moto za roman možemo protumačiti kao ,, kao piščev uzaludan pokušaj da logiku svog romana saobrazi sa nekim sopstvenim , javno zastupanim etničkim i antropološkim načelima''.
Na to nas upućuje jedna posebna ravan ovog romana: znaci i snovi.
Za vreme prvog susreta Ane i Vronjsog , jedan čuvar pruge pao je pod točkove voza. Taj događaj je veoma uznemirio Anu i protumačila ga je kao rđav znak. Te epizode setiće se pre nego što se baci pod voz. Više puta će sanjati sličan san u kome se pojavljuje mali strašni , bradati seljak koji mrmlja francuske reči i uvek će se buditi sa osećanjem užasai strepnje. Čak će i Vronjski jednom prilikom sanjati nešto slično i osetiti nespokojstvo i jezu . Ovi prekognitivni snovi su nagoveštaj budućih tragičnih događaja.
Piščevu poruku možemo ovako shvatiti: ,, Još onda kada je prvi put upoznala Vronjskog , životni put Ane Karenjine bio je već unapred nekom nedokučivom nužnošću određen. Na neki tajni , zagonetni način Ana već tada zna kako će se završiti njena ljubav.'' Nema dakle , nikakve njene krivice , ničeg što je ona stvarno olučila i zašta bi trebalo da bude kažnjena ni od Boga ni od ljudi. Neka strašna mračna sila , odredila je Aninu sudbinu još pre nego što je njena veza sa Vronjskim opočela.
Ovde se otvara pitanje čovekove slobode. Ako nam je budućnost unapred određena , kako možemo uticati na svoje živote? Izgleda da je Tolstoj nosio negde duboko u sebi i jedno mračno saznanje koje je dovodilo u pitanje njegova etička i antropološka načela. Svetom ne upravlja ni neka promisao , a ni slobodna volja ljudskih bića , već neka slepa nužnost koja neumoljivo određuje sve ono što nam se u životu zbiva.
Možda ga je ta ista sila pod stare dane odvela na železničkus tanicu Astapovo gde će završiti svoj životni put.


Prijateljstvo je rod koji se po dusi izabere

U zivotu postoji mnogo stvari kroz koje ne mozemo prolaziti sami,a sve i da tih stvari postoji mnogo manje, lepse ih je proziveti s'nekim. Mnogo ljudi prodje kroz nas zivot, uzme sta im je potrebno, i odu, ali ostaju oni koji su tu zbog nas, a ne zbog sebe, oni koji daju a ne traze nista za uzvrat.

Ono sto sam ja naucila kroz zivot jeste da se prijateljstvo ne bira, ono biva ko zna zbog cega, kao i ljubav, a ljubav je valjda jedina stvar koja nema definiciju, koju ne treba objasnjavati i traziti joj razloge. Prijateljstvo,u stvari, znaci ljubav. Sve drugo moze da se prevari ali to ne moze! Sve drugo moze da se izmakne i ostane nedoreceno ali to ne moze jer zavisi od nas. Ne mogu da kazem : "Budi mi prijatelj!" ali mogu reci: "Bicu ti prijatelj!"
Prijatelj ne moze biti svako, i njih ne moze biti mnogo. Prijatelj ima mana i nije tu samo da sa tobom podeli dobro, vec je tu da kaze ono sto misli, da nas svojim kritikama natera da preispitamo neke odluke i uputi nas na pravi put, misleci i zeleci nam samo dobro i samo najbolje! Za prijatelja se vezujemo vremenom, on postaje deo nas, njegova razmisljanja su povezana s' nasim i osecamo sve sto i on oseca. On moze biti posve razlicit od nas samih, kako po izgledu tako i duhom, jer pravo prijateljstvo ne trpi predrasude. Prijateljstva nisu trajna ako jedna strana daje sebe, a druga se stedi. Moramo znati da cenimo svaki plemenit postupak, svako saosecanje sa nasim bolom, nasom tugom, svaki savet i toplu rec. Nikada se ne smemo zapitati zasto mi to cinimo,jer ako se preispitujemo onda to nije ono iskreno, iz srca. Tada prestajemo biti prijatelj! Danas su prijateljstva povrsna: tajne vise nisu tajne i skoro je isto da li je ispricala celom svetu ili samo jednoj osobi. Sve manje je zrtvovanja, zalaganja, darivanja drugima i za druge. Sve vise je ljudi koji zele da menjaju ljude, a ne da ih prihvataju onakvim kakvim jesu.

Ja sebe smatram srecnom, jer imam prijatelja kog nisam birala valjda su se duse same privukle. Dovoljno mi je da znam da bih joj se uvek nasla i u dobru, i u zlu a srce mi je jos ispunjenije kada znam da je ona za mene vec mnogo ucinila i da me prihvata ovakvu kakva jesam. Hvala prijatelju!


Licna tragedija Acima Katica (Nevena)

Svi smo mi nosioci razlicitih drama, svaki covek je zrtva unutrasnjih bura i lomova. Veciti smo borci sa svetom, sa samim sobom, svojim osecanjima, nacelima i moranjima. Stalno smo primorani da biramo između osecanja i straha da budemo slabi i stavljeni u rascep između principa i sigurnosti u svoju, mozda nepostojecu snagu.
Mislim da je Acim upravo taj stalni borac i zrtva svojih principa, jer je birao sebe, a ne sina, birao je moc i snagu a ne ljubav. Njegov odnos prema sinovima i krajnji ishod tih situacijasu odlicje njegove drame. Nije ih cenio kao individue, hteo je da im nametne licne stavove, bio je neka vrsta tiranina. Naisao je na otpori ostao slomljen od najblizih. Voleo je ih je na jedan sebican nacin, dok su bili dobri za njega. Kako sam Vukasin kaze, tretirao ih je kao vasarske konje i voleo samo dok su bili najbrzi u selu. Nesumnjivo da ih jeon voleo, ali ipak na pogresan nacin ljubavi. To za mnoge i nije prava ljubav, vec sebicluk, izrazeni kompleks vladarai stav da je jedino njegov put pravi i da taj put moraju slediti i njegovi sinovi.
Svi koreni njegove drame leze u osecaju nepropadnosti porodici Katic. Sebe je smatroa uljezom, osecao je vecito nizim i bezvrednijim i to zeli da nadoknadi kroz vrline sinova. Hteo je da se hvali njima, da mu sluze za ponos. Tu je i strah za odrzanje loze Katica. On zeli da oni nastave da zive u jos vecoj snazi i svezini potomaka, pa zato i Dđrđu bira Simku, olicenje plodnosti i lepote. Ali, tu ga ocekuje krah, slom kroz poram svog sina da se ostvari kao otac i podari potomke Katicima, i time obezbedisigurnost porodici. Ipak, kad dobije unuka, iako u dubini duse zna da on nije Katic, vraca mu se, uzda se u njega, hvatajuci se za slamku spasa kao davljenik jer ni on nije Katic, bas kao ni Adam.
Njegova surovost ogleda se i kroz mlađeg sina Vukasina, ser zeli da mu nametne politicke stavove i profesiju, ali i tu dozivljava neuspeh. Nije ocekivao da ce se Vukasin razvijati i da se izgraditi isopstveni put kroz zivot. Iako Acimova velika slabost, mlađi sin, nije uspeo da pokoleba surove principe svoga oca koji ga dozivotno odbacuje od sebe, glas pogresnih nacela zivota, prenebregivo je glas srca i Acim ce vecno patiti. On odbacuje i svoje unuke, Vukasinovu decu, jer ne oseca nikakvu bliskost sa njima, ne oseca u njima ljubav prema zemlji, ukorenjenost u porodici Katic. Oni su mu daleki, pa bira Adama, iako on po krvi nije njegov.
Tu je i neizbezni odnos sa Prerovcima. Acim zeli da im nametne svoju volju, ali i ostaje uz njih kad biva zarobljen. Prisutna je njegova zelja za politickom dominacijom koju zeli da ostvari po svaku cenu, pa cak i gazeci preko leseva.
Da li je Acim Katic zaista toliko surov kao sto govore njegovi postupci i da li je tiranin prema porodici i drugim lljudima, ili je samo zrtva svojim nacela? Mislim da je njegovo srce ostalo puno ljubavi koju nije znao da pokaze, ljubavi koje se plasi i za koju je mislio da ne moze da pruzi sigurnost.


Prokleta avlija - Ivo Andric

Mjesto i vrijeme radnje: carigradski zatvor Prokleta avlija,

Likovi: fra Petar iz Bosne, upravitelj Latifaga zvan Karađos, zatvorenik Haim - Židov iz Smirne, zatvorenik Ćamil-efendija - bogati, mladi zatvorenik iz Smirne

Vrsta: roman

Sadržaj:

Zima je. Prevladava samo jedna boja - bijela. U toj bjelini postoji samo jedna staza. Staza kojom je išla pogrebna povorka na pogrebu fra Petra. U sobi fra Petra nalaze se fra Mijo Josić, mladi fra Rastislav… Popisuje se imovina fra Petra. To je većinom raznovrstan alat. Još prije tri dana on je ležao na tom krevetu, a sada ga više nema. Najviše nedostaje mladom fra Rastislavu kojemu je često pričao događaje iz svog života. Najviše je pričao o carigradskom zatvoru gdje je bio zatvoren ni kriv ni dužan. Zbog nekih poslova crkva je fra Tadiju Ostojića i fra Petra poslala u Carigrad. Tamo je policija uhvatila neko pismo o progonu vjernika i svećenika iz Albanije koje je bilo upućeno austrijskom internunciju u Carigrad. Pismonoša je pobjegao, a pošto u Carigradu nije bilo drugih svećenika iz tih krajeva uhitili su fra Petra. Dva mjeseca bio je pod istragom, a da ga nitko nije ni saslušao.

Bio je zatvoren u zatvor znan kao Deposito ili Prokleta avlija kako je zove narod. Ta Avlija uvijek je bila puna, uvijek se punila i praznila. Tu je bilo sitnih i krupnih prijestupnika. Od dječaka koji su sa “štanda” ukrali smokvu do višestrukih ubojica. Tu dolaze i tzv. “prolaznici” koji su upućeni po kazni kao prognanici iz zapadnih pokrajina te iz Avlije odlaze kući ili u zatvor u Africi ili Maloj Aziji. Avlija se sastoji iz petnaest jedokatnica koje povezane s visokim zidom zatvaraju nepravilno, golo dvorište, bez trave i s dva-tri kržljava stabla. Po danu zatvorenici se šetaju po dvorištu, a po noći odlaze u ćelije - petnaest do trideset u jednu. Ali, ni po noći nije mirno. Zatvorenici pjevaju, svašta dovikuju i svađaju se te često dolaze i novi. Po danu svi izlaze iz ćelija i stvaraju male skupove gdje pričaju o raznim stvarima. Najviše se ljudi okuplja oko malog čovječuljka Zaima koji je uvijek pričao o ženama i svojim mnogobrojnim vjenčanjima. Neki su ga slušali, a drugi su odmahivali rukom i odlazili čim bi on počeo pričat.Sam položaj Proklete avlije bio je čudan jer se moglo vidjeti samo nebo, a grad koji je bio blizu nije se mogao vidjeti. Obično je bilo lijepo vrijeme. Ali, nekad se nebo naoblačilo, počeo je puhati južni vjetar donoseći zadah truleži i smrad iz pristaništa. Tada je ludilo bilo zarazno i svi, pa i najmirniji, postajali su razdraženi i ljuti. Čuvari su pokušavali izbjegavati sukobe jer su i oni bili razdraženi, ali bilo je nemoguće uspostaviti red. Kada je zapuhao sjeverni vjetar, sunce grane svi su ponovo izašli na dvorište zaboravljajući svađe i prepirke. Upravitelj tog zatvora bio je Latifaga zvan Karađoz (groteskna ličnost turskog kazališta sjenki). Otac mu je bio nastavnik u vojnoj školi. Kao dijete Latifaga je volio knjigu i muziku, ali odjednom se promjenio, čak i fizički. Napustio je školu i počeo se družiti s raznim varalicama i kockarima. Nekoliko su ga puta i uhvatili, a uvijek ga je izbavljao otac. Tada je upravitelj policije predložio Latifaginom ocu da Latifaga postane policajac. Latifagin otac je na to pristao. Tako je Latifaga postao policajac, zamijenik upravitelja Proklete avlije te konačno i upravitelj. U hvatanju prijestupnika pomogla mu je njegova prošlost jer je poznavao njihova okupljališta. Latifaga je imao kuću iznad Avlije i mnogim je putovima mogao doći od kuće do Avlije i obrnuto tako da nitko nije znao gdje će se pojaviti. Nitko nikad nije znao kako će se ponašati i uvijek je iz ljudi mogao doznati one podatke koje želi. Česte su bile i pritužbe na Karađoza, ali svi su znali da samo on može upravljati Avlijom.
Najgori su bili prvi dani u Prokletoj avliji. Da bi se zaštitio od tučnjava fra Petar je izabrao jedan zabačen kut i tu se sklonio. Tu su bila i dva građanina iz Bugrske koji su ga primili bez riječi. Fra Petar je zaključio da su to bogati ljudi koji su vjerojatno bili žrtve pobune u njihovoj zemlji. Poslije nekoliko dana dobili su gosta. Kada se sljedeći dan probudio prvo što je vidio bila je knjiga i nije mogao vjerovati. Lice novopridošlog mladića bilo je bijelo, blijedo. Oko očiju je imao tamne kolute. Razgovor je počeo sam od sebe. Mladić se zvao Ćamil. Često su razgovarali, a onda su po njega došli neki stražari. Bez riječi su se oprostili, a prazno je mjesto brzo bilo popunjeno. To je bio mršav, tanak čovjek. Bio je Židov iz Smirne, Haim. Fra Petar je saznao da Haim zna neke stvari o Ćamilu. Fra Petar ga je pitao o njemu, a Haim je počeo pričati. Ćalim je bio čovjek mješane krvi. Otac mu je bio Turčin, a majka Grkinja. Majka mu se u sedamnaestoj udala za bogatog Grka. Imali su jedno dijete, djevojčicu. Kada je djevojčica imala osam godina, Grk je umro. Njegovi su rođaci htjeli prevariti mladu udovicu i sve joj oteti, ali ona se branila. Otišla je u Atenu da bar tamo spasi naslijeđe. Kada se vraćala nazad, umrla joj je kćerka. Mornari su lijes htjeli baciti u more jer donosi nesreću, ali majka nije dala. Tada je prvi oficir dao napraviti još jedan lijes u koji je stavljen neki teret. Lijes s djevojčicom bačen je u more, a drugi je dan majci koja ga je pokopala. Svakoga je dana žena odlazila na grob, ali postepeno bol se smanjivala kad se dogodilo nešto neočekivano. Žena prvog oficira saznala je tajnu o djevojčici i ispričala je najboljoj prijateljici. One su se tada posvađale i da bi se osvetila prijateljica je tajnu ispričala drugima. Tako je priča došla i do udovice koja je tada htjela da se baci u more i trebalo joj je nekoliko godina da preboli i ovo. Mnogi Grci su prosili lijepu udovicu, ali ona se na opće iznenađenje udala za nekog Turčina, Tahir-pašu, i snjim imala sina i kćerku. Sin je bio snažan, a kćerka je umrla u petoj godini od neke nepoznate bolesti. Majka je umrla sljedeće godine. Sin koji se zvao Ćamil sve se više predavao knjizi i nauci, a otac ga je u tom podržavao. Jedne je zime umro i Tahir-paša, a mladić je ostao sam s velikim imetkom i bez bliže rodbine. Jednog je dana ugledao jednu Grkinju i odmah se zaljubio. Ona je voljela i njega, ali njeni roditelji nisu dopustili da se uda za Turčina pa su je odveli i udali za nekog Grka. Poslije toga Ćamil je dvije godine proveo na studiju, a kasnije je mnogo i putovao i čitao knjige. Tada su počele glasine da su Ćamilu udarile knjige u glavu i da se poistovjetio s nekim mladim princem. To se pročulo i Ćamila je uhitio valija izmirskog vilajeta jer je dobio pismo kao i svi drugi valije da paze na ljude koji blate sultanovo ime. Kada su uhitili Ćamila mnogi su se pobunili, ali nisu mogli ništa napraviti pa je Ćamil odveden u zatvor. Karađoz nije volio političke zatvorenike, ali ovoga je morao prihvatiti. Već drugi dan čovjek kojeg je poslao kadija izradio je kod više vlasti da se Ćamil izdvoji i da mu se da posebna soba što je i učinjeno. Idućih je dana fra Petar hodao dvorištem, ali nije vidio Ćamila, a onda se jednog dana kraj njega stvorio Ćamil. Oboje su osjetili da se njihovo prijateljstvo povećalo. Odjednom Ćamil počne pričati povijest Džem- sultana(onaj s kojim se poistovjetio).

To je bila pričao o dva brata. Jedan je bio mudriji i jači, a drugi čovjek zle sreće i pogrešnog prvog koraka. Ta su dva brata došla u sukob kada im je 1481. g. na bojnom polju poginuo otac. Stariji brat Bajazit (34 godine) koji je bio guverner Amasije i mlađi Džem guverner Karamanije polagali su pravo na prijestolje. Džem je na svom dvoru stvorio krug pjesnika, znanstvenika i glazbenika, bio je dobar plivač i lovac. Bajazit je bio hladnokrvan i hrabar. Oboje su imali dokaze za svoje pravo na prijestolje. Nisu se mogli dogovoriti i na kraju su se sukobili. Džem je izgubio i pobjegao u Egipat i ponovo organizirao napad, ali ponovo je izgubio. Tada je pobjegao na otok Rod gdje je bilo sjedište nekog katoličkog reda i gdje je zatražio utočište. Primio je ga je Pierre d’Aubusson i dočekao s carskim počastima te predložio da ode u Francusku. Džem je na to pristao, ali kada je došao nisu ga pustili na slobodu nego držan zatočen u tvrdim gradovima. Oko Džema stvorile su se razne spletke. Bajazit je d’Aubussonu dao novce da Džem ostane u zatočeništvu, a papa mu je ponudio mjesto kardinala. Nakon osam godina Džem je dan papi, a d’Aubusson je postao kardinal. Tada umire papa i dolazi novi. Španjolski kralj prodire u Italiju i zauzima Rim. Papa mu je morao dati Džema. Papa je to učinio, ali Džem se brzo razbolio i umro. Njegovo je tijelo poslano Bajazitu koji ga je pokopao s kraljevskim počastima. Dok je Ćamil to pričao fra Petar ga često nije mogao slušati i pratiti, ali Ćamil to nije ni primjećivao. Jednog se dana Ćamil nije pojavio. Haim je fra Petru rekao da su kod Ćamila došli neki činovnici, da je došlo do svađe i obračuna. Ne zna se da li je Ćamil mrtav ili samo premješten u drugi zatvor. Kasnije je fra Petar često razmišljao o Ćamilu. Jednom dok je tako razmišljao netko mu je u ruku stavio poruku da će za dva dana biti oslobođen. To se i dogodilo. Odveli su ga u Akru gdje je živio osam mjeseci, a onda je pušten i otišao je u Bosnu.
I tu je kraj. Od njega je ostao samo grob. Nema više pričanja. Mladić čuje kako iz susjedne sobe dopiru glasovi: “Dalje!¨Piši: jedna testera od čelika, mala njemačka. Jedna!"