уторак, 3. април 2012.


WILLIAM SHAKESPEARE: ROMEO I JULIJA

Tema:

Sjajna, čudesna, neiscrpna, duboka i veličanstvena ljubav dvoje mladih ljudi koja kao da kroz cijelu priču strmoglavo ide ka propasti i zloj kobi.

To je ljubav koja probija hladne zidine dvaju svjetova, ljubav koja

istovremeno spaja i razdvaja.


Ideja:

Ljubav je temelj na kojem se gradi život, ali nažalost i polaže kao žrtva

besmislenim ljudskim slabostima. U romanu o Romeu i Juliji ovo je na prvi

pogled tragedija koja se nepotrebno desi. To je konac ogromne i bogate

ljubavi i početak najveće tragedije koja može zadesiti roditelje. Ona je

sama po sebi besmislena, ali je na neki način bila nužna da se nadvladaju

ljudske slabosti. Ne kaže se uzaludno da ljubav pobjeđuje mržnju.


Kratki sadržaj:

Uvod

Već u uvodu možemo shvatiti kako su dvije ugledne obitelji, Montecchi i

Capuleti, u svađi. Tako na glavnom veronskom trgu izbija svađa koja

završava upozorenjem kneza Escala. Naslućujemo da je Romeo zaljubljen

u Rosalinu, djevojku iz roda Capuletija.


Početak

Glava obitelji Capuleti organizira zabavu, a Romeova ljubav prema

Rosalini navede ga da dođe na zabavu.


Zaplet

Na zabavi Romeo susreće Juliju. Između njih se rodi ljubav, čista i iskrena,

bez ograničenja koje nameće mržnja između njihovih obitelji. Romeo tek

tada shvaća pravi smisao života. Romeo i Julija se tajno vjenčaju.


Vrhunac

U jednoj svađi, Tibaldo, Capuletijev sinovac, ubija Mercuzia, Romeovog

prijatelja. Želeći osvetiti smrt svog dobrog prijatelja Romeo ubija Tibalda.

Zatim mora pobjeći jer uskoro dolazi knez. Preneražen prizorom,

knez osuđuje Romea na progonstvo u Mantovu, ali njegovi osjećaji prema

Juliji priječe ga u tome i on se skriva kod franjevca Lorenza.


Rasplet

Otac i majka žele Juliju udati za Parisa, uglednog, mladog i bogatog

plemića. Zbog vječne ljubavi na koju se zavjetovala udajom za Romea,

ona radije izabere smrt nego udaju za Parisa. Fratar Lorenzo, želeći

spriječiti tragediju, daje Juliji napitak koji bi je trebao uspavati,

a šalje poruku Romeu da je ona zapravo živa. Nažalost, glasnik ne

dospijeva na vrijeme reći Romeu istinu. On odlazi u grobnicu Capuletija i

misleći da mu život bez Julije više nema smisla, ispije otrov i umire.

Neposredno nakon toga Julija se budi i vidjevši da joj se muž ubio,

zbog tuge uzima bodež i oduzima sebi život.


Kraj

Nakon tragedije u grobnicu dolaze ostali članovi obiju obitelji.

Nad mrtvim tijelima njihove djece oni se mire jer shvaćaju da je uzrok

tome nerazumna mržnja koja je nametnula granice istinskoj i čistoj ljubavi

i time donijela svima golemu nesreću.


Sociološka i psihološka karakterizacija glavnih likova:

Romeo

Mladić iz ugledne i bogate veronske obitelji Montecchi. On je na neki način

žrtva sukoba dviju veronskih obitelji, jer su i Rosalina i Julija iz obitelji

Capuleti. Nerazumnu mržnju pobjeđuje njegova beskrajna ljubav i

odanost Juliji.


“Zublja sama

Nek od nje uči sjati. Djeva ta

Na crnom plaštu mrkle noći sja

Ko alem kam na uhu crne žene

– I nije vrijedan svijet krasote njene.

Uz druge djeve kao snježna, čista

Golubica u jatu vrana blista.

Kad ples se svrši, ja ću je potražit

I uz nju blagu divlju ćud ću razblažit.

Sad vidim da je to mi prva ljubav

Jer ne vidjeh još cvijetak tako ubav.” Citat (str. 74.)


Romeo shvaća da je sreo sudbinu te je spreman učiniti sve.

Za Romea, osim što je smrtno zaljubljen u Juliju, ne možemo a ne reći

da je poduzetan i hrabar mladić. Pun je vedrine i mladenačkog zanosa.

Nikad mu ne ponestaje motiva sve dok postoji veza s Julijom. Bez Julije

život mu je poput pustinje pa zbog toga nepromišljeno oduzme sebi život i

izaziva veliku tragediju.












“Dvije ponajljepše zvijezde na nebu

U nekom poslu sad odilaze

I mole oči njene neka sjaju

Na njinoj stazi dok se ne vrate.

Ej, da su njene oči tamo gore,

A zvijezde tu u glavi njezinoj,

Od sjaja njenih obraza bi zvijezde

Potamnjele ko svijeća od sunca,

A njezine bi oči na nebu

Obasjale sav svemir takvim sjajem

Te ptice bi ko obdan zapjevale.” Citat: (str. 83.)


Julija

Potječe iz ugledne obitelji Capuleti, a susret s Romeom označit će

njen život. Shvaća kako se zaljubila u neprijatelja, no ljubav je za nju

odviše sveta da bi joj bilo što mogla biti zapreka.


“Iz ljute mržnje niče ljubav medna!

Ah, prekasno te ja upoznah bijedna

I nemila je srca mog sudbina

Da mora ljubit mrskog dušmanina!” Citat: (str. 78.)


Spremna je odreći se svega, pa čak i roditelja i svog imena da ostane s

Romeom.


“Romeo, o Romeo! Zašto si

Romeo? O zataji oca svog,

Odbaci ime to – il ako ne ćeš,

Prisegni da me ljubiš, pa ću ja

Poreći da se zovem Capuleti.

ROMEO (za se). Da slušam još il da odgovorim?

JULIJA. Tek tvoje ime moj je dušmanin

Jer ti si ti i bez tog imena.

“Montecchi” nije niti ruka niti noga

Niti lice niti trup ni drugo ništa

Što pripada muškarcu. Drugo ime

Na sebe uzmi – ime nije ništa!

Što nazivljemo ružom, slatko bi

Mirisalo i s drugim imenom.

Baš tako bi Romeo, da i nije

Romeo, svu milinu svoju divnu

Sačuvao i bez tog imena.

Romeo moj, odbaci svoje ime

Jer ono nije dio bića tvog,

I mjesto njega uzmi mene svu!” Citat: (str. 84.)




Metaforičnost:

Metaforičnost u ovom romanu uočava se u monolozima glavnih likova,

a izražena je u prvim razgovorima između Romea i Julije.


“ROMEO. Tko nije nikad osjetio rana

I brazgotini taj se podsmijeva

– Al tiho! Kakva svjetlost prodire

Kroz onaj prozor tamo? To je istok,

A Julija je sunce. – Sunašce,

Izađi sada i udavi mjesec,

Što zavidan je, smućen već i blijed

Od bijesa što si ljepše ti od njega,

A služiš njemu. Zato nemoj njemu

Da služiš više kad je zavidan.

Livreja mu je vestalska zelena

I bijela, kakvu tek budale nose

– Odbaci je –“ Citat: (str. 82)


”A bujna glazba tvog jezika

Nek objavi svu sreću naših duša

Što daje nam je ovaj susret mili.” Citat: (str. 108.)


Najzanimljivije u romanu:

Najzanimljiviji dijelovi u romanu su prvi susret između Romea i Julije,

te borba u kojoj Tibaldo i Mercuzio pogibaju.


Susret Romea i Julije zanimljiv je jer označava bit ovog romana, ljubav.

Njihova je ljubav kao svjetlo u beskraju mraka i mržnje, izuzetna,

savršena i jedinstvena. Ona je više od obične ljubavi, više od smrti i od

samog života, zato je ovaj dio značajan.


Borba između Tibalda i Mercuzija također je jedan zanimljivi dio.

U njemu poginu nevini mladi ljudi i taj dio označava početak ove čitave

tragedije i sudbonosnih događaja. Treba spomenuti da je zapravo uzrok

tragedije prije svega mržnja između dviju obitelji, ali istovremeno razlog

je i ljubav, gotovo nerazumna, snažna, plamteća ljubav koja se, prema

priči, dogodi u svega nekoliko dana. Možda bi u nekim drugačijim

okolnostima tijek ovih događaja krenuo prema sretnijem kraju.


“LORENZO. E, takva divlja naslada imade

I divlji kraj – u slavlju svome gine,

Baš ko barut, kad se s vatrom združi,

U isti tren se s njom i raspline.

I najslađi se med nam gadit stane

Kad okus mu je najugodniji

Jer jedući uništavamo tek

– Pa zato budi umjeren u milju,

Jer naglost ko i tromost kasni k cilju –.“ Citat: (str. 107)

Dojam o djelu:

Kad sam dobio knjigu, mislio sam da je to priča o kojoj se već sve zna.

Zatim sam je počeo čitati i tako, stranicu po stranicu, shvatio sam da je

ona i sada posebna, tim više što u vremenu u kojem živimo previše

mržnje ima u svijetu oko nas. Ono što tu knjigu čini posebnom je da od

početka naslućujemo nesretan kraj i ta se slutnja osjeća i u najsretnijim

trenucima u priči. U tome je sva ironija ovog djela. Ova će priča uvijek

ponovno oživljavati u svim generacijama koje osjećaju ljubav.

Ona će uvijek buditi mladost i uzbuđenje u čovjekovom srcu.


“Da li je tragedija Romeo i Julija doista istinit događaj ili nije, neće se

valjda nikad pouzdano utvrditi, ali tradicija o tome živi još i danas te se u

Veroni na jednom vrlo romantičnom mjestu strancima pokazuje neki stari

sarkofag, za koji tvrde da je bio lijes Julije Capuletijeve. Ako Romeo i

Julija možda i nisu živjeli u Veroni, živjet će vječno u ovoj tragediji.”

Prijateljstvo

Prijatelji? Ko su zapravo prijatelji? Postoji bezbroj odgovo na ovo naizgled jednostavno pitanje.Jedni tvrde da pravi prijatelji zapravo ne postoje i da ce vam svako kad-tad zabiti noz u ledja,a drugi opet veruju da postoji pravo prijateljstvo i ljudi koji su spremni da vam pomognu i u dobru i u zlu.
Nije lako sagledati ko ti je pravi prijatelj,a ko nije u gomili ljudi,sa kojima se svakodnevno druzish. mozesh imati bezbroj drugova i dugarica,ali retki su oni pravi prijatelji koji su sa tobom kad places i kad se smijes. pravi prijatelj te uvjek shvata u bilo kojoj situaciji da se nalazis,u bilo kojem trenutku uvek je uz tebe i hrabri te,podrzava te.Kad svi kazu protiv tebe lose, tvoj pravi prijatelj nikad nista nece lose reci o tebi,naprotiv -samo dobro.to je prijatelj koji te shvata u svemu i u dobru i u zlu.
Prijateljstvo je vredno velikih odricanja i žrtvi. U njemu ne treba samo uzimati već i davati i to u najvećoj mogučoj meri. treba ga odrzavati,negovati , nedati mu da se raspadne.Mada se pravo prijateljstvo nece raspasti tako lako. Verujem da postoje pravi prijatelji koji su spremni da za vas uchine sve,bash sve,koji vam daju snagu i podrshku.
Mnogi ljudi ulaze u vash zivot i izlaze iz njega brzinom svetlosti,neki ostave trag u vashim srcima,a neke zaboravite.Ljude koji su vam prijatelji ne mozete tako lako zaboraviti,oni su tu sa vama chak i kad nisu tu,kad nisu fizichkiprisutni,oni su tu da vas podrze.Ljudi sa kojima niste u nikakvom srodstvu,a opet se osecate kao da jeste. Teshko je naci pravog prijatelja koji je uvek uz vas,chak i kada bi zeleo da bude negde drugde,onog koji vas pita kako ste i saceka vash odgovor,koji zna sve o vama,a i dalje vas voli...e,to je pravi prijatelj.kad pomislim samo koliko bi nam bilo dosadno bez prijatelja oko nas.I zato se potpuno slazem sa nekim starim mudracem koji je reko da je samo onaj chovek koji ima prijatelje,zapravo bogat chovek.

Takodje Verujem da postoje i neki okrutni ljudi koji ce zeleti da vas iskoriste i koji ce se praviti da su vam prijatelji samo da bi neshto dobili od vas.oni koji gaze preko vas kao preko praznog papira bacenog na zemlju.SVESNO!a nisu ni procitali sta je na papiru napisano...“pazi!osetljivo!“.to nije prijateljstvo.

Zadovoljna sam zato sto imam nekoliko pravih prijatelja na koje mogu uvek da se oslonim i u dobru i u zlu i koji moj zivot cine lepsim i zanimljivijim, jer bez njih zaista nista ne bi bilo isto.

Sloboda

U zivotu ima perioda kada mislimo da je on bezvredan.
Potonemo u sebe, odbacimo one "stvari" koji bi nam pomogle da upravo shvatimo da nista nije bezvredno, i mislimo da cemo time pomoci sebi da shvatimo svrhu naseg postojanja…
-Sustina zivota je upravo biti slobodan. Sitnice cine zivot, kakav god on bio. Male stvari daju nasem zivotu sarenoliku notu! Potreban je jedan osmeh koji bi nam ulepsao dan. Cak je dovoljna i jedna rec.
Zivim za one koji imaju svoje misljenje, stavove, svoj stil, zivot, svoju slobodu.
Za one koji se ne plase da vole; koji se ne stide svojih reci ma koliko lose bile; za one hrabre koji u bilo kom trenutku izraze osecanja; one koji maximalno iskoriscavaju svoj zivot!
Zato nekako ne volim da objasnjavam ni zivot, ni reci, ni ljubav.
Ni kraj. Ni pocetak.
Pa ko ume da razume, razumeo je.
Pogled, lep dan, utesna rec, boja cveca, osmeh, dodir.
Ono sto je neprolazno u onom sto je prolazno.
Snovi koji sami sebe ustinu za ruku, a ne probude se.
Sve je to deo slobode.
Shvatam, ceo zivot je mix dogadjaja.
I sve veliko je u stvari satkano od malog.
I okean je od gutljaja, ako tako gledas.
Zivot od uzdaha i izdaha.
Na vrhu ima mesta uvek ako se krene sa dna.
Ti skupi sebe i hrabrost, pa kreni!
Svet je lep kada sanjamo.
-Covek bez slobode je po meni dusa u lancima, ona je najvedrije nebo i najbistrija voda.
Zato zivi svaki dan kao da ti je poslednji, jer ce jedan zaista to i biti. Ne plasi se da zagrizes vise nego sto mozes progutati.
Rizikuj. Ne oklevaj. Samo napred. Na kraju krajeva, pa zar to i nije sustina zivota?!
To je sloboda!

Snovi i stvarnost...

Snovi i stvarnost... Različiti pojmovi, isprepletani i lako stavljeni u centar jedne neraskidive opne... Oni su deo našeg života.
Nekada ni sama nisam sigurna sta je san, a sta su moja razmisljanja...stvarnost.
Nekada sam sigurna da me u snu ocekuje neki novi, drugi, bolji svet. Svet stvoren samo za mene. Svet u kome je svako novo jutro lepo i u kome ne postoji ono sto nije moguce.
Nekada se osećam usamljeno, tužno, nemoćno, daleko, prazno… Tada zelim da pobegnem, da nestanem. Zelim da nestane sve zlo, zelim da sam vetar, da letim, da budem slobodna, da dišem punim plućima, da idem kuda hoću…
Tada sanjam.
Sanjam da letim daleko, do zenice Sunca i tada vidim sve. Razmisljam o nebu, Suncu, pčeli, oblaku, ljubavi, smehu,o velikom, o malom, razmisljam… i nema kraja.
Onda, shvatim da sam ovde, da ne mogu da pobegnem iz svoje koze... Mogu, ali samo na tren. U san.
Onda, gledam u nebo, gledam u zvezde, gledam u Mesec…


Ovaj trenutak je stvarnost, zar ne…?! Trezveno gledam ispred sebe, cvrsto resena da i budna sanjam. Sve one iste, lepe stvari.
Evo, sutra cekam zoru. Cekam novo rađanje Sunca kao da je prvi put. Ja cu ga docekati sa osmehom na licu. Dopusticu mu da me obasja svim svojim sjajem... Sutra, moj zivot kao da ponovo pocinje. Ja sam srecan covek.

Kad ljubav pobedi mrznju

Najplemenitije I najdragocenije osecanje podareno coveku je ljubav. Nikakvo zlo se ne moze izroditi iz iskreno negovane I ciste ljubavi. Ta emocija pleni, stvara I uzdize nas do visina, a kako bi drugacije leteli da nije krila ljubavi. Ali cak I ova lepa emocija ima svoju suprotnost zvanu mrznja. Surova podela.
Iako se istinski trudim nisam u mogucnosti da shvatim sta znaci mrzeti, Kazu da je granica izmedju ljubavi I mrznje tanka, I da se u odredjenom momentu lako prelazi. Ja ne delim to misljenje, ako nekako volis na pravi nacin, kako ga nakada mozes mrzeti? Nikakvi postupci, izgovori I razlozi ne mogu opravdati onoga koji mrzi. Mi samo zaboravljamo na sve lepe trenutnke koje smo proziveli zahvaljujuci toj istoj ljubavi zbog koje smo spremni da mrzimo. Covek sve nosi u sebi I sa sobom. Zasto uzimati otrov I gorcinu, a toliko je slatkihh nektara svuda oko nas? Svi smo zedni I zeljni ljubavi. Treba samo naci izvor, rosu u travi, kapljicu na listu.
Sve sto je dobro na ovom svetu dolazi od ljubavi, ona je pokretac, ona je vodja, ona uvek zna pravi put. Mrznja sputava, manipulise, unistava, gura nas na dno. Siromasi nas duh, osakacuje ga, obezvredjuje nas kao lisnosti.
Snaga ljubavi razgradjuje kamena srca, rusi granice. Najlepsi stihovi , romani, pesme, najke napisane su na temu ljubavi. Nijedno delo nije zasnovano na temeljima mrznje I zla. Ako volimo mozemo da stvaramo, da napredujemo, da prevazilazimo, da se borimo I pobedjujemo. Mrznja je oskudna, suvisna I nepotrebna emocija u nasim vrednim I velikim zivotima. Zar cemo svoje postojanje podrediti I usloviti necim za sta smo sigurni da nije vredno?
Mrznja je do te mere negativna da je tesko o njoj I pisati. Mrznja je bolest koju treba leciti ljubavlju, kada je pobedimo onda smo izleceni...

Rastanci su bedemi sa kojih se pružaju neki novi vidici

Rastanci, reč koja svaki put gorko odzvoni u ušima, i na čije izgovaranje se uvek okrenem u pravcu iz kog je potekla. Mene uvek asocira ne jednu izreku koju sam čuo još kad sam bio dete, i koja kaže „Kada odlaziš, ne ruši mostove iza sebe, jer nikad ne znaš koji bi ti mogao zatrebati“. Svi smo vrlo često iskusili tačnost ove tvrdnje, samo je je pitanje da li su ti mostovi već pali, i da li je bilo kasno.
Dugo sam razmišljao da li da se u potpunosti otvorim, i s shvatio da neke rane ipak moraju da zacele, i da neke stvari ne mogu večno da se čuvaju zatvorene duboko u sebi. Ovo što je ovde napisano nisam rekao nikad do sada, i zaista osećam kao da mi ogroman teret pada sa srca. Zvala se Kristina. Moja neprežaljena ljubav, slika njena koja mi je u mislima svakog dana, i koju ću tu čuvati dok sam živi. Bili smo zajedno više od dve godine, i mislio sam da će to trajati večno. Za nju sam bio spreman na sve, ili sam bar tako mislio. Imao sa utisak da je ona razlog mog postojanja na ovoj planeti, i da moj život ima smisla samo ako je ona pored mene. Međutim dogodilo se nešto o čemu nisam sme ni da razmišljam pre toga. Nešto je puklo između nas, kao da smo se odaljili jedno od drugog, kao da je između nas iznikao kineski sud koji je bilo nemoguće preći. Razloge do današnjeg dana nisam shvatio, ili nisam želeo da ih prihvatim, nisam siguran. Pogledali smo jedno drugo u oči, dugo stajali nepomično, i na kraju poželili jedno drugom sreću. Tog dana mi se svet srušio. Kao da sam sve vreme hodao po ledu i da je taj led konačno pukao. Bio sam u slobodnom padu, i nije bilo niček sto bi moglo da me zaustavi. Pri punoj brzini sam udario u dno. Život za mene više nije imao smisla, mislio sa da je uzaludan. Izgubio sam veru u ljude, i ljubav, nisam mogao da verujem da postoji budućnost i ja treba da idem dalje bez nje. Trebalo mi je bar dve godine da se malo oporavim, da ponovo stanem na noge. Sve dok pre mesec dva nisam video propušteni poziv na ekranu svog telefona, i prepoznao njen broj. Istog trenutka sam zaplakao. Ponovo me je pozvala i rekla da samo želi da me čuje. Posle dve godine smo ponovo stupili u kontakt. Sada ne prođe više od dva dana, a da se ne vidimo bar jednom.
Možda će ovo biti malo istrošena fraza, ali zaista sam zahvalio životu što mi je pružio još jednu šansu, i što sam u bivšoj ljubavi dobio iskrenog prijatelja. Želeo bih samo da se izvinim ako sam u nekim delovima „zvučao“ malo nepoverljivo, ali ovo je ipak bilo više lično nego što sam ikad nekom ispričao.

Stvarnost je surova, iluzije slatke.Opredeljujem se za zivot*

Zivot je za mene uvek predstavljao neobicnu, jezgrovitu i mnogoznacnu zagonetku. U njemu nije uvek crno i belo.Nekada su nasi putevi trnoviti, a nekada sa lakocom zanjemo uspehe. Za neke stvari jednostavno nemampo obrazlozenje a od starih sam cula da to nazivaju 'nafaka'. Ja to objasnjavam da je zivot zacinjen dobrom ili losom srecom...

Zapravo, smatram da od zivota treba uzeti maksimum. Trebamo iskoristiti svaki trenutak, svako sada! Naucimo da cenimo male stvari, da im se radujemo ali i uvek tezimo ka visem. Na neuspehe ne treba gledati kao na poraze, vec kao sansu da nesto naucimo, ispravimo, u buducnosti ne ponovimo! Greske se moraju desiti kad - tad i one se desavaju s' razlogom. Kada coveku lose ide, sklon je da idealizuje stvari, da masta i kreira sopstvene iluzije. To je kao odbrambeni mehanizam coveka, njegov beg od stvarnosti i od stvari koje ga cine nesrecnim i koje ruse njegovo samopouzdanje. Smatram to dobrom psiholoskom terapijom, jer pravi zivotni izazovi tek predstoje, Usponi i padovi u zivotu se smenjuju kao dan i noc, jer svaka strana ima svoju kontra - stranu.Najbolje je kada zivotni balans dovedemo u ravnotezu.
Ljudi se trude da od zivota uzmu najbolje i u sto vecoj kolicini. Ponekad zaborave da je potrebno i sebe davati isto tako nesebicno kako se i nama sam zivot daruje. Za srecu i zadovoljstvo su potrebna odricanja i zrtve. Sto su zrtve vece, to su odluke teze, ali i uspesi sladji.
Zivot delim u 3 neraskidive celine... Proslost - koju treba ostaviti tamo gde je, nikako je ponovno ne prozivljavati, samo se ponekad setiti lepih momenata, osvrnuti na greske, ali ne da bi se kajali vec da bismo ucili... Sadasnjost za koju treba da zivimo, koristimo svaki njen tren, uzivamo jer vreme ne mozemo da vratimo. Od nje zavisi nasa buducnost...

Zivite zivot punim plucima! Posvetite se sebi, ali i drugima. Negujte hrabrost, plemenitost, iskrenost... Radujte se, ali i obradujte! Volite, ali i zasluzite da budete voljeni... Ostavite svoj trag, svoj pecat...jer to je zivot! Ja biram da zivim, a vi?!